Jedna blogerka je rešila da se obrati svom besu i obračuna sa njim jednom zauvek. Napisala mu je pismo u nadi da će na taj način previzići ovaj užasni osećaj koji joj je iz ljubavnih razloga proždirao biće.
” Dragi Besu, šta radiš ti ovde i zašto me ne ostaviš na miru?
Nisam očekivala da ćeš se pojaviti danas. Toliko mi je bilo dobro bez tebe sve ovo poslednje vreme. Mrzim napad crvenila u obrazima izazvan tobom i anksiozni odgovor tela koje pokušava da te se reši.
Činiš me nervoznom i neprijatno mi je. Idi smaraj nekog drugog danas i majke ti pusti mene na miru. Nemam više vremena da se bavim tobom. Imam važne stvari koje treba da uradim, mnogo važnije od ovog rvanja sa tobom.
Ti si stao na put mom divnom životu.
Nisam ja kriva što si se pojavio kada te nisam očekivala. Preuzeo si kontrolu nad mojim krvnim pritiskom, ritmom srca i celokupnom utrobom. Agonija.
Kada sam shvatila da si uništio i poslednje dokaze da smo ON i JA ikada postojali, gađala sam zid čašom crvenog vina. Baš kao na filmu. Bilo mi je zadovoljstvo da kaznim zid, kojeg ću kasnije svakako ja da oribam. Zvuk lomljenja čaše te je za malo oterao. Utešila sam sebe ovim slobodnim bacanjem. Postigla sam poen protiv tebe. Ali ti vodiš nekoliko poena razlike tokom cele ove utakmice. Uvek želim da pobegnem od tebe, u neku toplu tamu gde je sve bezbrižno. Ali si me paralisao, ti odvratni besu.
Prestravim se od intenziteta tvog postojanja u meni. Šta li sam u stanju da uradim kada me prevladaš. Sebi ili nekom drugom… Od tvog prisustva zacrvene mi se čak i uši. Nateraš me da pitam sebe hiljadu novih teških pitanja. Da li ću ikada biti ponovo srećna? Da li ću opet pronaći mir? Smrt izgleda kao divno olakšanje. Ali ona nije tako blizu. Šta da radim s tobom? Kako da te sastružem sa svog bića. Vrištaću dok ne prođeš. Naglas ili u sebi.
Ostavi me na miru!!!”