Odluke su raskršća života. Da li ih donosimo svesno ili intuitivno ili ih ne donosimo uopšte, teško je raščlaniti. Važno je ono što se nakon tih odluka odvija, i to je ono što život čini neizvesnim. Da budućnost nije nepredvidiva, ko bi se osim dece radovao sutrašnjem danu. Između ostalog, zbog jedne jedine izvesnosti u toku celog života koju zovemo – smrt, kraj ili odlazak, svejedno.
Šta radimo kad pritisnu teške odluke? Kad pristignemo na saobraćajnicu koja ima kardinalno suprotne smerove života. Dovodimo u pitanje sve. Da. Sve se stavlja na tas. Kod iole racionalnih. koliko god bili svesni prolaznosti, život nas i dalje fascinira iz malograđanskog ugla. Šta će reći svet na naše odluke. Kao da će svet živeti umesto nas. Opet i ta svetina ima svoju funkciju kod zadrške opšteg raspada sistema.
Ne bi bilo možda dobro da se sve raskomada, te su dežurni okovi na savesti- društvene norme, ponekad i korisne.
Kad počne bićem da upravlja Eros, tada se budi i Tanatos, te odluke postaju ekstremnije i hrabrije. Tada i donosimo odluke sa aspekta smrtnosti. Kada treba u nečemu da se uživa, kad se biće nekome ili nečemu prepušta, uvek se kaže prvo “jedan je život”. To rasplinjavanje, ludovanje i plima hrabrosti daju nam krila da posmatramo život iz domena konačnosti i razrešimo stvari srcem koje racionalno nikada ne bismo uspeli. Kada posmatramo na život iz ovog ugla oslobođeni smo većine stega koje uključuje racionalno odlučivanje.
Najlepše od svega je biti slobodan. Kako možemo odlukama doći do slobode pitanje je? Apstrakcija ovog osećaja podrazumeva nesmetano disanje bar u nekim trenucima. Sloboda je između ostalog i imanje izbora. Bilo bi lepo uvek imati mogućnost da se odluke donose srcem, jer ono nije istrenirano da vara. Racionalne odluke su dosadne, sumorne i otužne, uglavnom. One se i tiču takvih stvari. Zar ovo nije onaj šareni svet smrtnika ?