Pocepaj listu…
Nisam ti rekla da znam da čekam. Ako sam šta naučila položena između dva vremena između imati i željeti, može a i ne mora, biće i nikada neće… To je da vjernički predano, uporno, dječije nerazumno i prkosno čekam da ugledam sebe. A na meni osmjeh obojen željom što mojom što tvojom. Nema se tu više šta za reći… I moje je eto da radim ono što najbolje znam. Prvakinja čekanja… Usavršavala tu čudnu nauku po bjelosvjetskim aerodromima, ponekad iz nužde a ponekad iz strasti. Evo čekam strpljivo , najstrpljivije što znam, zaustavljajući dah da mi se ne omakne pa da ne čujem kad najave baš taj let. Čekam i skoro pa ne dišem… Samo da se ne umorim.
Ako se ipak umorim i sebe u tom čekanju izgubim,
Iščupaću te kunem ti se u najmekši tvoj dodir…
To ću prazno mjesto da pokazujem okolo ljudima
kao što se pokazuje skup sat…
Kroz tu rupu i crnilo će
kao kroz vrata kakvog metroa
da ulaze i izlaze ljudi
a ja ću se postarati da ne ostave trag…
Biće to moje konačno rješenje.
Autor :Virdžinija