Svi znamo koliko je važno kako su nas roditelji tretirali u detinjstvu. Taj model prenosimo i na odrastanje naše dece. Iako je vreme u kom su naši roditelji odrastali drugačije od onog u kom smo rasli mi tako se i vreme u kom naša deca odrastaju promenilo.
Ono što je nepromenljivo i što ostaje zauvek jeste koliko smo ljubavi primili u detinjstvu.
I koliko ćemo ljubavi dati našoj deci. To nijedno vreme ne može da promeni. Barem ne bi trebalo.
“Ne znam da li je ijedan čovek u stanju da voli ako nije bio voljen. Ili, na drugi način rečeno, koliko smo i sa kakvom snagom u detinjstvu bili voljeni, toliko ćemo i mi biti u stanju da volimo druge.
Roditelji koji nisu želeli dete ili su ga želeli, ali odmah posle rođenja, iz bilo kog tragičnog razloga koji je mogao doći spolja ili iz samih roditelja, ovo dete nisu stvarno prihvatili niti ga zavoleli. Na ovaj način stvaraju, često i bez svoje volje, uslove patološkog razvoja deteta.
Mada se s pravom ističe da je za pravilan psihički rast deteta neophodna ljubav oba roditelja, ima dosta primera u životu koji pokazuju da je katkad i ljubav samo jednog roditelja (pod uslovom se izbegne preteran, pa i bolesni vid ljubavi prema detetu) dovoljna da dete ne liši šanse u budućnosti da i samo nekoga zavoli.
Uzmimo samo kao primer, nimalo redak, da dete u toku samo jednog dana doživi naglu promenu raspoloženja jednog od roditelja. A dete doživljava afekte svojih roditelja naročito jako. Onda mu ne ostaje drugo nego da, pošto je preko straha doživelo ovu smenu, ili sebe dalje razvija reaktivno se identifikujući sa roditeljima (dakle, razvija se ne autonomno, već heteronomno), postajući postepeno kao roditelji. Ili postaje nepoverljivo prema svakom ispoljavanju ljubavi, bilo da ona dolazi iz okoline ili kao impuls iz sopstvene duše.
Ništa drugo osim ličnog primera ne može za decu da bude efikasnije . A i tada je potrebno mnogo roditeljske ljubavi koja jedina rađa trpljivost i strpljivost. Čekanje da “seme bačeno u zemlju donese ploda”.”
Vladeta Jerotić
Izvor: zelenaucionica.com