Kada se govori o klasičnim grčkim tragedijama, uvek zamišljamo dosadne i čudno obučene likove u togama, koji govore neke nerazumljive reči, čine grozna i bizarna ubistva. Postoje, međutim i drame u kojima se pojavljuju žene koje žele samo da vole i budu plemenite i humane, čineći dobra dela i ne obazirući se na navike i običaje sredine. Takva je Antigona.
Pored toga što nas uvodi u jedan potpuno drugačiji svet humanosti i plemenitosti, ona će nas i naučiti kako da volimo.
Drama počinje (dugim) uvodom koji objašnjava šta se dogodilo pre. Neophodno je to znati. Antigonin otac, Edip, je oslepeo i napustio Tebu, a vlast je ostala sinovima Eteoklu i Poliniku. Da bi sve bilo čisto i fer, njih dvojica se smenjuju u vlasti na po mesec dana. Ali, kako to obično biva među braćom, Eteokle je ostao na vlasti malo duže od mesec dana, a Polinik ga napao sa vojskom, kako bi dobio (zasluženu) vlast. U tom sukobu oboje su poginuli. Novi vladar je njihov ujak, Kreont, koji donosi naredbu da se samo Eteokle pokopa, jer je u trenutku smrti bio vladar, a Polinik ostavi NEPOKOPAN, jer je u trenutku smrti napao zakonitog vladara. Prosto, ali ne i pravedno, reći ćete vi, a i Antigona. Iz tog razloga, ona odlučuje da krišom pokopa Polinika, pa makar je i pogubili.
Čak je i danas grozno i pomisliti da neko uopšte ostane nesahranjen, a u to vreme smatralo se groznom kaznom. Onoga ko nije pokopan rastrgle bi životinje, a to baš i nije divan prizor. Ipak, Kreont je smatrao da je to pravedna i poštena kazna za nekoga ko je udario i na samu državu.
Drugi deo drame je praktično sukob dva sveta – Antigoninog i Kreontovog. U njihovom dijalogu sadržana je sva dilema modernog sveta. Kreont je strogi vladar, ali i tiranin (u staroj Grčkoj tiranin je smatran nasilnikom i bitangom koji ruši poredak demokratije). On duboko veruje u “zemaljske zakone”, odnosno da svaka naredba vladara mora biti ispoštovana.
Antigona smatra da niko, pa ni vladar, ne sme biti tako krut.
On mora uzeti u obzir i uzrok njegovog ponašanja, pa i okolnosti u kojima se sve to dogodilo. Konačno, ništa u životu nije crno ni belo, pa tako ni naredba i zakoni, koji nisu iznad prirode i Božjih zakona, kako ih naziva Antigona.
„Za ljubav, a ne za mržnju, ja sam stvorena!“
rekla je Antigona i time zaključila diskusiju.
Kao i danas, postavlja se niz pitanja o opravdanosti njene žrtve i ponašanja. Ona smatra da je čovek grešan i kao takvom se može i mora oprostiti, pogotovo kada više nema opasnosti po druge. Polinik jeste zgrešio, ali ostavljanje njegovog tela da osakate životinje je glupo i nepotrebno. Kreont, pak smatra, da se ne može zakon menjati kako kome padne na pamet i da državom ne upravljaju emocije, već zakon. I tačka.
Najveći greh Kreont je počinio, čini se, time što nije poslušao narod koji skandira pod njegovim prozorom. Kreont smatra da državu ne vodi narod već vladar.
Još jedna greška. Kao što rekosmo, u staroj Grčkoj bolje je biti nasilnik nego tiranin, jer tiranin je protiv demokratije, time i protiv naroda.
Sve nakon toga ide svojim nezaustavljivim tokom. Antigona je osuđena na bizarnu kaznu.
Ona će biti zaključana u grobnici da u njoj umre, ali će počiniti samoubistvo.
Sa njom će se ubiti i Kreontov sin, Hemon, njen verenik, a onda i Kreontova supruga, tugujući za sinom. Kreont ostaje živ, ali večno tugujući za svojim promašenim odlukama.
Jedna od veličina Sofokla kao priređivača, urednika i pisca knjige je da je umeo da prikaže fine osobine likova, ne bojeći ih previše ni na jednu ni na drugu stranu. Kreont nije nasilnik i ubica, on duboko veruje da je u pravu i njegovi argumenti stoje.
On nije stradao zato što je loš čovek, već zato što donosi loše odluke iz svojih ubeđenja. Potpuno je isto i sa Antigonom. I ona zna da je njeno uverenje ubija, ali ne može odustati od toga, pa makar i povela još ljudi sa sobom u smrt.
Ipak, nemojte da Antigonina žrtva bude uzaludna. Svuda oko nas su ljudi koji su stradali ne svojom krivicom, koji su možda i zgrešili ali zaslužuju da se prema njima ponašamo ljudski i plemenito. Život se lako okrene i mi se možemo naći na drugoj strani točka.