Zašto se u životu ponekad kasno setimo da bismo trebali da živimo?
Mi se kasno setimo da živimo zato što smo pola života zatvarali oči pred činjenicama misleći da će ovaj život trajati vječno. Mislimo da imamo vremena u izobilju, i da vreme zapravo i ne prolazi. To se događalo zato što smo uglavnom bili usmerni na ono negativno. Na ono što nam se ne sviđa i na ono što nemamo. Zato nam se činilo da je vreme stalo i da se možemo malo isključiti, da možemo odustati od potrage srca, potrage za onim lepim, onim što osećamo.
Kasno se setimo da živimo zato što pola života provedemo u svađama i prepirakama ko je u pravu, a ko u krivu.
Pola života proživimo dokazujući drugima da je njihov put pogrešan tražeći od njih da se ugledaju na nas. Tražimo od drugih da žive život poput nas. Kasno se setimo da živimo jer smo život zakomplikovali. Toliko smo ga učinili zamršenim da se pitamo šta je u njemu bitno, zašto činimo to što činimo, i koji je zapravo smisao svega toga.
Kasno se setimo da živimo jer nekada potrošimo toliko energije na stvari koje nisu vredne. Toliko vremena potrošimo na ljude koji samo okrenu leđa i odu. Toliko snage za bitke koje zapravo i nisu naše. I kada krenemo da razmišljamo šta je ostalo od našeg života vidimo da su to ponekad samo ruševine s kojima ne možemo postići ništa veliko. Znamo tada da budemo već umorni i istrošeni, jer je pet do dvanaest, jer se sve već zna.
Kasno se setimo da živimo jer dopuštamo da nama upravljaju drugi ljudi. Takođe dozvolimo sebi da nama upravlja naša prošlost koja nam na kraju pojede našu sadašnjost. Kasno se setimo da živimo jer dopuštamo uvređenosti, ljutnji, razočarenju i drugim negativnim osećajima, ne samo da prođu kroz nas, nego da se u nama ugnezde i nastave da žive. Onda kada pogledamo natrag shvatimo da je možda kasno za sve. Ali dok je i jedan novi dan pred nama – čuda se još mogu dogoditi. Trebamo samo da verujemo u njih i počnemo ispočetka.
Mario Žuvela
Izvor:Mislipozitivno