Nenasilni marš na Vašington, avgusta 1963. godine i govor Martina Lutera Kinga, pod nazivom Ja imam san, koji je promenio prvo američku, a potom i istoriju čitavog čovečanstva. King je toliko učinio za ljudska prava, da je, pored Džordža Vašingtona, jedini Amerikanac čiji se rođendan slavi kao nacionalni praznik. Ovaj govor se smatra jednim od ključnih trenutaka američkog pokreta za građanska prava, koji se zalaže za jednakost svih ljudi.
“Danas vam kažem, prijatelji moji, uprkos teškoćama današnjice i sutrašnjice, ja imam san. To je san koji je duboko ukorenjen u američkom snu. Imam san da će se jednog dana ova nacija izdići i živeti po pravom redu svog postojanja. Za mene je ova istina sama po sebi razumljiva – svi ljudi su stvoreni jednaki.
Imam san da će jednog dana na crvenim brdima Džordžije sinovi nekadašnjih robova i sinovi nekadašnjih robovlasnika sedeti zajedno, za istim bratskim stolom.
Ja imam san da će jednog dana i sama država Misisipi, u kojoj vlada nepravda i koja s plamenom ugnjetavanja živi svojim punim bićem, da će se i ta država jednog dana pretvoriti u oazu slobode i pravednosti. Imam san da će moje četvoro dece jednog dana živeti u društvu u kom se niko prema njima neće ponašati ovako ili onako zbog boje njihove kože, nego da će ih tretirati onako kako oni to svojim karakterom zasluže.
Imam san da će jednog dana Alabama sa zlokobnim rasistima, sa svojim guvernerom sa čijih usana silaze reči kao intervencija i anuliranje rasne integracije, da će tačno tamo mali crni dečaci i male crne devojčice pružiti ruke malim belim dečacima i devojčicama, kao braći i sestrama.
Ja imam san da će se jednog dana uzdignuti sve doline, a svi bregovi i planine će se smanjiti. Da će se bregovita mesta poravnati, a neravna ispraviti. I da će dobrota biti svima vidljiva i da će je svako spoznati. To je moja nada. Sa ovim uverenjem, vratiću se nazad na jug. Sa ovim uverenjem biću sposoban da od brega očajanja načinim kamen nadanja. I, sa ovim uverenjem, mi ćemo biti sposobni da nesklad naše nacije pretvorimo u zvukove predivne simfonije.
Sa ovom spoznajom bićemo sposobni zajedno da radimo, da se zajedno molimo, zajedno da se borimo, zajedno da idemo u zatvor, zajedno da ustajemo za slobodu, sa spoznajom da ćemo jednog dana biti slobodni. A to će biti dan kada će sva Božija deca u ovoj zemlji ovoj pesmi dati novo značenje.
“Moja zemljo, o tebi, tebi zemljo slobode pevam. Zemljo, gde su moji očevi umirali, ponosu nacije, dopusti slobodi da siđe sa ovih bregova.”
Ako Amerika želi postati velika nacija onda ovo mora postati istina.
Neka ova zemlja dopusti slobodi da dođe sa silnih visina Nju Hempšira. Želim da joj dopusti da dođe s moćnih bregova Njujorka. Neka dozvoli slobodi da dođe iz Pensilvanije. Da se spusti sa snegom pokrivenih Roki planina. Želim da je prigrli kada stigne iz Kalifornije. Da joj dozvoli da dođe sa svakog brežuljka Misisipija, dopusti joj da se prizemlji sa svake uzvisine. Kada joj dopustimo da dođe, kad je pustimo da prođe kroz svaki grad, tada ćemo ubrzati dolazak dana u kom će sva deca Božija- crna, bela, crvena i žuta, Jevreji i pagani, protestanti i katolici- jedni drugima pružiti ruke i pevati “Konačno slobodan. Veliki svemogući Bože, mi smo konačno slobodni.”
1964. godine, Martin Luter King je dobio Nobelovu nagradu za mir. Sa 35 godina je bio najmlađi dobitnik iste. Četiri godine kasnije, ubijen je u atentatu.
Ako ne možeš da letiš, onda trči. Ukoliko ne možeš da trčiš, onda hodaj. Ako ne možeš ni da hodaš, onda puzi. Ali šta god da radiš, ne smeš prestati da ideš napred. Martin Luter King