Ah ti stari filmovi. Svaka prošlost je romansirana, i na neki način nam uvek nedostaje. Takva je stvar i sa onim prepoznatljivim filmovima koji su bili asocijacija zimske čarolije i porodične idile u prazničnoj atmosferi.
U tom prošlom veku, koji sa ove distance, izgleda kao neko bezbrižno mesto i vreme, neizvesnosti po pitanju novogodišnjeg programa je bilo koliko i u računici 2 plus 2. Naročito u periodu kasnih osamdesetih, pa sve do kraja devedesetih prošlog veka. Međutim, predvidivost tog vremena, deluje da nije bila ni približno iritantna kao sadašnja. Sadržaj sadašnjeg novogodišnjeg programa u najvećoj meri vređa inteligenciju pileta… No, nije tema.
Da, nekada nije bilo ograničenja ko šta sme da gleda. Svi filmovi su bili predviđeni za svaki uzrast. Onome, koji se ne slaže sa izborom programa najjačeg glasa u kući, preostajalo je samo da ne gleda tv. Pa makar i deca bila u pitanju. Ako se plašiš nečega što je na ekranu, zatvori oči, ili napusti prostoriju. Ako ti smeta ljubljenje i eksplicitne scene, okreni glavu, ili traži objašnjenje od nadležnih. Tu je bilo pravih komedija. Za scene onog “evropskog” seksa u filmu, onog jedva cenzurisanog i gde se skoro sve vidi, odgovor na pitanje šta oni to rade, bio je “ljube se”. To je bilo ludo za sedmogodišnje dete, koje unezvereno analizira te silne “poljupce” i suočava se sa svojim prvim seksualnim traumama i oslobođenjima. Scene iz soc-realističkih filmova uglavnom su izgledale kao silovanje, i večito je ON taj, koji NJU primorava na seks.
“Poštar uvek zvoni dva puta”, bio je takođe jedan od svečarskih filmova koji ipak donekle potire samo pusto silovanje. Ovaj film doneo je perspektivu da i žena može da uživa u nasilnom seksu… I tako sve do američkih blokbastera, gde scene snošaja počinju i završavaju se poljupcem i zagrljajem. Uh, to je bilo pravo olakšanje za estrogensku analizu ljubavnih odnosa. Samo malo poljubiš, zagrliš i gotovo. Tu je osmeh na licu, i buđenje u čistoj posteljini na king size krevetu, u stanu s pogledom na centar Menhetna ili zapadnu obalu – Pacifik – neki kalifornijski momenat.
Osim ovih predivnih ljubavnih scena i seksualne samoedukacije, bilo je filmova koji su sa svakim narednim dočekom Nove godine postajali jasniji i razumljiviji. Donosili su nove perspektive o svom značenju, kao i svest o napretku i evoluciji onoga ko ih sa pažnjom iz godine u godinu prati. Jedan od takvih bio je pre svega “The Godfather” – poznatiji po svom srpskom prevodu “Kum”. Osim što je raskrinkavao latinsku “cosa nostra” tematiku, i objašnjavao dubinske porodične veze italijanske mafije, donosio je večitu polemiku, koji je od nastavaka najbolji. To je bilo predmet višesatnih rasprava uz potanku argumentaciju, zahvaljujući detaljnom poznavanju materije. Jer, ko nije pogledao sve nastavke Kuma bar 10 puta, taj je sigurno ordinirao u nekoj posebnoj dimenziji dvadesetog veka.
Ženama možda nisu ostali citati u glavi, ali muškarci su upili masu izgovorenih reči velikog Don Korleone-a, kojeg je tumačio Marlon Brando, koji sa orasima u ustima, godinu dana provodi na snimanju ove uloge. Sigurno mu nije bilo lako. Međutim ipak je Kopola ono što jeste i uspeo je u onome što je zamislio. “Kum” je najsvečaniji od svih filmova, bar bio u glavi tadašnjih urednika nacionalne televizije koja je u tim periodima često menjala imena, kako su se republike u kojima smo živeli smenjivale.
Svejedno, kad se “Kum” prikazivao, cela porodica je bila u punom sjaju. Svi su se osećali najudobnije moguće, i živeli u bezbrižnom trenutku sadašnjosti, znajući da je sve u redu i da mama i tata sutra sigurno ne idu na posao. To su možda jedini trenuci kada smo ličili na one srećne porodice sa američkih reklama i čestitki. Ne računajući nedeljni ručak, Amerikanci ne poznaju taj kult.
Kičeraj novogodišnjeg programa počinje prikazivanjem filma “Sam u kući”, umesto gore pomenutih kultnih filmova.
Osim što se pomerilo ležište i publike težište, primat zabave u toku praznika preuzela je ona purpurna ekipa. “Sam u kući” , doneo je sa sobom kult jeftine zabave, onu koju može da skapira dete od pet godina, i već kada napuni šest, da na isti način posmatra tu istu poruku. Akcenat na plitkosti. I tako… Ali ima nade. Ima i kafana hvala Bogu. To je najvažnije. Filmovi, manje- više.