Deja vu (déjà vu) je francuski termin koji znači već viđeno. Međutim, sam pojam se koristi da bi opisao fenomenologiju ljudske duše. Većini ljudi se desilo da prožive neku situaciju u sadašnjosti, a da pri tom razviju veoma snažan osećaj da im se ta situacija već dogodila u prošlosti.
Ovaj fenomen je veoma interesantan zato što ga je doživelo preko 96 % ljudi. Obzirom na učestalost, postao je predmet raznih istraživanja. Neurolozi, psiholozi, psihoterapeuti i hipnotizeri koji su se bavili deja vu fenomenom su pokušali da objasne šta nam se u stvari dešava dok gledamo već viđeno.
Neurološka ispitivanja pacijenata koji boluju od epilepsije tvrde da je to prolazan osećaj koji traje najviše 30 sekundi. Takođe su primetili da najveći procenat pacijenata sa epilepsijom neposredno pre napada ima osećaj već viđenog. Oni tvrde da je to zbog grešaka na nervnim završecima, jer je onemogućen pravilan rad sinapsi i prenos informacija iz spoljnog sveta.
Međutim, istraživanje neurologa bi mogla da opovrgne svaka osoba koja nema epilepsiju, a ipak je doživela deja vu. Sama činjenica da svi ljudi imaju isto objašnjenje za već viđeno, u najmanju ruku, zbunjuje. Ono što je veoma zanimljivo jeste da je ovaj fenomen uvek vezan za situaciju u kojoj je prisutno više činilaca. Ljudi uglavnom imaju osećaj da su videli kratak isečak iz svoje prošlosti, ali nikako ne mogu da lociraju vreme niti mesto gde se taj događaj zbio. I što više pokušavaju da se sete, to im biva sve teže. Iako vam se u glavi u tom trenutku sve čini poznatim, realnost je sasvim suprotna.
Budućnost ostaje nepoznata, a sadašnjost nekako postaje već viđena prošlost.
Jer, prema rečima ispitanika kada im se desi deja vu i pokušavaju da se sete šta je bilo posle toga jednostavno dolazi do blokade. Svi događaji koji su prethodili i koji slede nakon osećaja već viđenog su magloviti.
Veliki broj naučnika je svoje živote posvetio raskrinkravanju baš ovog fenomena, ali do dana današnjeg nije bilo uspeha. Psihoanalitičari tvrde da se taj osećaj stvara kao rezultat želja i nesvesnih fantazija pojedinca, koje su usmerene na neki objekat koji je pojedincu veoma važan.
Psiholozi i neurolozi smatraju da je u pitanju fizička greška na neuronima koji su odgovorni za sećanje. Tako, u stvari, ono što mi projektujemo u želji da se desi ostaje zapamćeno kao da se zaista desilo.
Naučne studije na ovu temu pokušavaju da objasne neurološku kompleksnost već viđenog. Pri tom su nastale i određene teorije koje ovaj fenomen povezuju sa metafizikom, reinkarnacijom i duhovnošću. Najkraće objašnjeno, duša u novom telu naprosto ne može da se seti svih događaja iz prethodnog života. Stoga se oni pojavljuju u vidu deja vu-a.
Stručnjaci za hipnozu su se možda najviše približili objašnjenju zašto se dešava deja vu.
Naime, Abraham Smit, hipnotizer iz Alabame je napisao obimnu studiju o pojavama već viđenog koristeći isključivo iskustva sa svojih seansi. Njegovi pacijenti su svi do jednog deja vu, koji im se desio u realnosti, proživeli kroz seansu hipnoze u nekom svom prethodnom životu. Izvesni broj pacijenata za već viđeno u svom životu, prilikom hipnoze, pripisuje te situacije drugoj osobi u čijem se telu tada nalazio. Zaključak profesora Smita je da neverbalna komunikacija ima mnogo veći uticaj na naše životno iskustvo. A da toga nismo ni svesni. Senzualna uznemirenost je osećaj sa kojim se svi pacijenti probude iz hipnoze. Bez obzira na to da li je već viđeni događaj bio prijatan ili neprijatan. Smit tvrdi da naši mozgovi komuniciraju na telepatskom nivou sa energijama koje nas okružuju.
Koji god da su razlozi nastanka ovog fenomena mora se priznati da deja vu otvara jedna sasvim nova vrata u poimanju mentalne komunikacije. I dok se ne dokaže suprotno, mozak je zaista savršena tvorevina čije sve delove još nismo razumeli.