Čitam kako neki tvrde da njihovi sinovi i kćeri rođeni nakon raspada Jugoslavije ne razumeju srpski. Ne preostaje mi ništa nego da sa žaljenjem zaključim kako ta deca očito nisu neki odlikaši s pohvalnicama nastavnog veća.
Kad je moja mala u prvom osnovne na Jutjubu našla sve epizode svog omiljenog crtanog filma sa srpskom sinhronizacijom, trebalo joj je manje od sekunde da shvati kako su Spužva Bob i Sunđer Bob ista osoba.
Pomislila je čak kako o čudnovatom jeziku koji je upravo savladala i mene ponešto može naučiti.
“Hoćeš da ti kažem kako Srbi zovu mrkvu?” upitala me je, nadmoćno se osmehujući.
“Šargarepa”, dobacio sam ne razmišljajući.
“Kako ti to znaš?!” zaprepastila se devojčica i meni je momentalno bilo žao što sam je razočarao.
Pa, zaista, zaslužila je da se oseća trijumfalno. Moja sedmogodišnja pametnica je za samo jedno popodne životno delo akademika Stjepana Babića uništila kao Panta pitu. Rasturila je kao bugarsku skupštinsku teoriju da su hrvatski i srpski dva različita jezika.
Ali to, zapravo, i nije bog zna kakav podvig.
Većina nas, barem i nesvesno, shvata kako stvari stoje. Usprkos fantazijama nacionalista, mi živimo u jezičnoj realnosti u kojoj se Srbi, Hrvati, Crnogorci i Bosanci besprekorno razumeju, gde svi oni jednako slušaju i Rozgu i Karleušu, gledaju i “Bitange i princeze” i “Andriju i Anđelku”.
Sve što je zaista važno o srpskom i hrvatskom, koji se, kao, od raspada jugoslavenske federacije nezaustavljivo udaljavaju jedan od drugoga, mogle bi vam objasniti poduzetne Švabe iz Uprave RTL-a, što su na regionalnom Big Brotheru grdne pare namlatili.
Dok su se na državnim televizijama davale emisije o kulturi, gde su jezikoslovci odeveni kao pogrebnici u beskraj rapravljali koja je reč ispravna, a koja neispravna, gledaoci su i u Gospiću i u Zenici i u Bijelom Polju i u Valjevu masovno okretali na balkansku meku pornografiju u nemačkoj produkciji. Manijaci svih vera i nacija netremice su piljili u ekrane, nagađajući ko ga je kome pod ćebencetom slatko metnuo, slabo mareći ko tu govori mineralna, a ko kisela voda.
Kojom bi političkom merom i ukazom, većem, komisijom ili agencijom mogli zaustaviti taj jezički i svaki drugi razvrat? I zašto političari, koji uporno istrajavaju na našim službenim, međunarodno priznatim jezicima, u tom smislu čine?
Kad je ono pre nekog vremena na granici Aleksandar Vučić s cvećem dočekao Kolindu Grabar-Kitarović, možda ste primetili da su i on i ona bili sami, bez prevodioca. Razgovarali su, naravno, na engleskom, kojim oboje perfektno vladaju.
izvor: tris.com.hr
“Maj nejm iz Aleksandar Vučić. Aj lajk to voč futbol”, rekao je Vučić Grabar-Kitarović, a ona je njemu nasmijano odgovorila: “Maj nejm iz Kolinda Grabar-Kitarović. Aj hev e litl ket.”
Pa i u ponedjeljak uveče, kad su se Vučić i Plenković sastali na večeri u Mostaru, bilo je slično. Hrvatski je političar pokazujući srpskome u tanjir znatiželjno upitao:
“Ou! Hau du ju kol det delišez litl pis of mit?”
“Ćevapi. Će-va-pi”, odgovorio mu je Vučić, pažljivo naglašavajući slogove.
Ili je možda ipak bilo nešto drugačije. Vučić i Plenković zapanjeno su otkrili da njihovi jezici uopšte nisu daleki kako se uobičajeno misli. Naprotiv, hrvatski i srpski imaju možda i više zajedničkog od nemačkog kakvim se govori u Austriji i Nemačkog, kakvim se govori u Švajcarskoj, ili od iranskog i egipatskog arapskog, ili od paragvajskog i urugvajskog španskog, ili u nizu drugih primera gde se jednim jezikom govori u više zemalja.
Deklaracija o zajedničkom jeziku, koja je pre nekoliko dana strahovito uznemirila nacionaliste, na svim stranama govori o nečemu zapravo banalnom. Nečemu što i mala deca mogu zaključiti, što je tako jasno da je pametnom čoveku neprijatno i pokazivati.
Autore i potpisnike deklaracije su u nizu komentara optužili kako žele da obnove Jugoslaviju, premda nijedan od njih nema takvih neverovatnih ambicija. Jedino za što se ta Deklaracija bori je zdrav razum i sloboda od terora nacionalističkih maloumnika, koji pišu različite rečnike umesto da piju lekove.
Više od četvrt veka nakon raspada Jugoslavije, mi se razumemo. Hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski jedva su se za koji milimetar odmakli jedan od drugoga.
Nazovite ih kako hoćete, to su jednaki jezici. Hrvati i Srbi jednakim jezicima ližu Todorićeve sladolede. Samo što na hrvatskim sladoledima piše Ledo, a na srpskim Frikom.
Autor: Ante Tomić
Izvor: Slobodna Dalmacija