Čujete li nekad − što manje znaš, mirniji si? Međutim, da li je neznanje stvarno blagoslov? Da li je “neznalicama” lakše, ne vide li zaista patnju drugih, ne dotiču li ih malverzacije, loša situacija u društvu, tuđa bolest i nemaština? Pitate li se nekad zašto su ljudi slepi kod očiju i ne vide neke očigledne stvari?
I, jesmo li zaista slepi ili smo samo odlučili da ne vidimo?
Svakodnevno se srećemo sa najrazličitijim situacijama u kojima možemo videti neki problem, ako tako odlučimo, naravno. Prosjaci na ulicama − da li je naš problem njihova nemaština? Ljudi najčešće prođu okrenute glave.
Koliko vas je prestalo da jede brzu hranu i odreklo se gaziranih sokova samo zbog toga što je to loše po zdravlje? Šta je sa pušenjem? Kako reagujete kada na TV-u slušate doktore koji iznose rezultate istraživanja koja idu u prilog većoj smrtnosti pušača?
Međutim, šta se dešava kada se radi o problemima koji su globalnije prirode? Kada se radi o malverzacijama banaka, kada Vlada ne usvaja zakone koji se tiču bezbednosti i boljitka njenih građana? Ukoliko se jave pojedinci koji će i primetiti da tu negde postoji problem, hoće li reagovati (i zašto ne)?
Šta je to zbog čega postanemo slepi kod očiju za stvari koje nam se ne dopadaju?
Radi se o fenomenu voljnog slepila, pojavi u kojoj ćemo odabrati da ne vidimo nešto što nam se ne dopada. Ljudi svesno biraju da ne primete i ne obrade problem, jer onda taj problem ne postaje naš i ne izaziva nam nikakvo opterećenje ili osećanje nelagode. Ono što je neophodno naglasiti je da se uzrok voljnog slepila nalazi u ljudskoj biologiji. Tačnije, u načinu na koji funkcionišemo. Voljno slepilo nije karakteristika loših ljudi, već fenomen koji važi za sve ljude.
Naš mozak brže i lakše primećuje, obrađuje i pamti one informacije koje su nam poznate, koje nam idu u prilog i slažu se sa našom slikom o sebi kao dobroj, brižnoj, pametnoj, osvešćenoj osobi koje imponuju našem egu. Shodno tome, mi ćemo skoro automatski odlučiti da ne primećujemo sve one informacije koje su suprotne.
Veliki problem se javlja u dva dodatna, otežavajuća aspekta i oni važe za sve nas. Jedan je individualni, drugi kolektivni. Individualni se odnosi na to da kada sami primetimo neki problem, odlučićemo da ipak ne obratimo pažnju, ignorišemo ga i nastavimo dalje. Razlozi su mnogobrojni: lenjost, nesigurnost u svoje znanje, bojazan od reakcije drugih, strah od odbacivanja, manjak hrabrosti, želja da se uklopimo i ne odskačemo, sam osećaj koliko je (ne)bezbedno govoriti javno i otvoreno o problemima, činjenica da se dijalog ne ceni i ne poštuje…
Međutim, čak i kad se nađu pojedinci koji uspeju da savladaju sve ove teškoće i otvoreno nam ukažu na neke probleme ili stvari koje radimo loše, govoreći nešto što nam se baš i ne sviđa, šta mi radimo?
Proglasimo ih čudacima i ignorišemo to što govore. Kažemo: “Da je tako, zar mediji ne bi saopštili? Zar nas u školi ne bi to naučili?”
Tada niko ne misli o tome da su mediji cenzurisani i da postoje moćnici kojima nije u interesu da ljudi znaju istinu. Ne mislimo ni o tome da su i ljudi koji rade u medijima ipak ljudi, i da voljno slepilo važi i za njih.
Međutim, potpuno opravdan argument bi bio: zašto zapošljavamo sve te pametne, obrazovane, elokventne ljude ako od njih ne dobijamo mnogo? Radi se o tome da čak 85% ljudi koji primete neki problem na radnom mestu odluči da ne reaguje. Šta raditi onda kada u tih 85% spadaju lekari, vatrogasci, učitelji, političari, ekonomisti?
Ipak, svi smo ljudi i sve ovo važi za sve nas. Sigurno smo se nekad našli na obe strane − nekad smo primetili problem, ali smo odlučili da ga ne vidimo i ne odreagujemo, i sigurno smo nekad bili ti koji su ignorisali tuđe priče o stvarima koje nam se ne dopadaju.
Ali ako svi odlučimo da ćemo da budemo slepi kod očiju jer je tako lakše, dokle ćemo stići? Iako je voljno slepilo fenomen koji važi za sve ljude, daje li nam to pravo da mu se prepustimo?
Štaviše, vrlo je jednostavno. Dovoljno je imati toliko hrabrosti da se postavi pravo pitanje. “Jesmo li sigurni da je to najbolje što možemo? Imamo li neki drugi izbor?”
Autor: Darija Petrović
Izvor: Kultiviši se