Mozak ima dve hemisfere povezane svojevrsnim mostom koji se zove corpus callosum. U klasičnoj nauci je prihvaćeno da dve moždane polovine imaju potpuno različite funkcije. Ono što nije prihvaćeno jeste da baš ta razlika u funkciji moždanih polovina može da nas odvede u mnogo bogatiji doživljaj stvarnosti ili u vrlo skučenu, zatvorski skučenu stvarnost.
Desna strana mozga je ona koja nas povezuje sa širom svešću, beskrajnom stvarnošću čiji smo deo.
Desna strana je naša kreativnost, jer u beskrajnom prostranstvu sveta postoje beskrajne mogućnosti, beskrajna spoznaja i beskrajna mudrost.
Beskrajna raznolikost percepcije. Desna strana nas sa takvom stvarnošću povezuje, dajući nam našu kreativnost.
Leva strana mozga, koja je jednako važna, povezuje nas sa ovim svetom. To je strana strukture jezika, svega što vidimo u društvu, strana intelekta, obrazovanja, politike, nauke.
Budući da nas leva strana povezuje sa ovim svetom koji se najviše zasniva na podeli i razdvajanju, ona sve doživljava kao odvojeno.
Ako pogledamo medicinu, obrazovanje, politiku, društvo, u svim tim disciplinama svet se posmatra kao niz, a ne kao celina.
Idealno je ono što se zove ljudi celovitog mozga. Aktivne su obe polovine i međusobno komuniciraju preko mosta koji ih povezuje. Istovremeno možemo biti kreativni i spoznati da smo svi deo jedne velike, beskrajne celine. Ako postoji neravnoteža u funkcionisanju dve moždane polovine, jasno se pokazuje. Obično na jedan od dva načina.
Osoba koja ima jak stimulans u desnoj strani mozga je vrlo kreativna osoba koja živi u carstvu vilenjaka. To su oni ljudi koji ne znaju da žive u ovom svetu jer ih ta leva polovina ne povezuje dovoljno čvrsto sa njim. Takvih je u našem društvu malo.
Ako vašim osećajem stvarnosti upravlja leva strana, svet posmatrate kao izdvojene delove, kao niz razdvojenosti, kao niz struktura.
Ako pogledamo kako funkcioniše sistem obrazovanja shvatićemo da nas podstiču da se potrudimo da uđemo u strukture moći i uticaja koje, pri tome, diktiraju narav i ciljeve ljudskog društva. Takođe ćemo primetiti da se od najranije dobi favorizuje leva strana mozga, a desna se izoluje.
Jednostavan primer. Da biste napredovali unutar sistema morate uspešno položiti niz ispita od škole do fakulteta. Šta je potrebno da bismo položili takav ispit?
Potrebno je levu stranu mozga nakrcati pojmovima koji su joj svojstveni: jezik, struktura, podeljenost i odvojenost. Držati sve to u levoj strani mozga i kad izađete na test iskrcati sve to na papir.
Budući da je neophodno položiti čitav niz takvih ispita da biste uopšte došli u obzir za neku takvu instituciju, možemo zaključiti da su oni koji su danas u njima, osobe kod kojih je već
Zato živimo u društvu u kojem gotovo isključivo preovladava lijeva strana mozga, koja sve doživljava kao podijeljeno i odvojeno. To strašno dobro dođe kad treba poticati podjele, sukobe i ratove i shvaća samo ono što je strukturirano jer ne može pojmiti da bi svijet mogao postojati bez bezbroj pravila i struktura. S obzirom da ta strana mozga samo to razumije i uopće ne razumije desnu stranu mozga koja život vidi drukčije.
Ne samo kod tih ljudi koji su uspješno položili masu testova i dospjeli na mjesta gdje imaju moć i kontrolu nad masama, nego i kod većine drugih koji možda nisu uspješno polagali testove i ispite, kao što nisam ni ja, jer me u vrijeme kad sam išao u školu, to naprosto nije zanimalo, lijeva je strana mozga više stimulirana da postane dominantna strana mozga.
Opet se vraćam manjini, onoj jezgri koja djeluje iza scene i manipulira čovječanstvom pomoću masovne kontrole. Oni su ti koji dobro razumiju taj sistem. Dat ću vam primjer.
Početkom 2012. godine u Velikoj Britaniji, vlasti su najavile da će uvesti 500 obrazovnih ciljeva za predškolski uzrast. Čak su i pedagozi koji ne znaju ovo što sad vama govorim, podigli glas i pitali, pa kad će se ta djeca igrati. To i jest glavna zamisao da im se ostavi što manje vremena za igru.
Jer, što je igra? Igra je improvizacija i poticanje mašte, nema strukturu. Dijete se jednostavno igra i koristi maštu. Mašta je izraz beskrajne mogućnosti desne strane mozga. Dakle od najranije dobi nastoje poticati lijevu stranu mozga na račun desne, uvući ljude u ovu lažnu stvarnost koju će doživljavati kao jedinu stvarnost.
Postoji još jedan izvrstan primjer ove razlike o kojoj govorim.
Riječ je o iskustvu jednog neuroatomičara, znanstvenice koja se bavi istraživanjem mozga u Americi. Zove se Jill Bolte Taylor. Njezina je priča na internetu, upišite njeno ime i naći ćete je. Budući da se bavi istraživanjem mozga, znala je točno što joj se događa kad je dobila moždani udar. Priča je vrlo indikativna za ono o čemu govorim.
Jednog se jutra probudila i nije se dobro osjećala. Prvo je stala na spravu za vježbanje i pokušala je vježbati. Kad je pogledala svoje ruke, one uopće nisu izgledale kao njene ruke, izgledale su čudno. Mislim da je spomenula riječ kandže. U svakom slučaju, izgledale su drukčije. I dalje joj nije bilo dobro i nakon nekog vremena shvatila je da doživljava moždani udar. Budući da je zahvaćeno mjesto bilo lijevoj strani mozga, onoj strani koja energiju dekodira u ovu stvarnost, lijeva joj je strana mozga slabije funkcionirala i u sustavu dekodiranja su se pojavile pogreške i nije više funkcionirao.
Time se njena točka svijesti premjestila na desnu stranu jer se lijeva strana mozga nije više mogla natjecati sa desnom. U tom trenutku, kaže ona koja je osoba znanstvenica, ja sam bila sve što postojim. U toj stvarnosti nije bilo granice između mene i ostatka svijeta. Sve je bilo jedna cjelina. Ne samo to, kaže ona, nego sam osjetila potpunu i duboku sreću kakvu nikad u životu nisam osjetila, radost, ljubav, sklad, osjećaje duboke sreće.
To su osjećaji koje ljudi ne mogu naći u svijetu kojim upravlja lijeva strana mozga. Ne nalaze ih zato što lijeva strana mozga ne dekodira tu razinu svijesti.
Ona jako zabavno prepričava tu svoju priču i kaže kako joj je bilo divno u tom trenutku i nije joj se dalo ništa drugo. Ali je, ipak, odlučila da nešto mora napraviti. Očito se događaju neki problemi, premda joj je ovako super. Otišla je do telefona nazvati prijatelja i kaže mu da ima problema i da treba pomoć. Međutim, kad je došla do telefona, na telefonu nije vidjela brojke, nego samo piksele i nije ih mogla povezati u brojeve. Zašto?
Kao što sam rekao, ima više razina dekodirane stvarnosti: na jednoj razini samo opća energija, druga je razina digitalna, poput piksela na filmu, poput zelenih matematičkih kodova koji se listaju na kompjuterskom ekranu, kao Matrix-u. Ako se sjećate filma, sjećate se da ljudi gledaju na ekrane prepune kodova i brojeva, ali oni ne vide kodove i brojeve, nego vide ulice na kojima su automobili i ljudi. Taj prizor simbolizira ovaj proces dekodiranja o kojem govorim.
Ona dalje kaže da joj je trebalo užasno puno vremena da se probije kroz to i pritisne tipke sa pravim brojevima, tako da joj je telefon ipak zazvonio i čovjek s druge strane je podigao slušalicu. Izgovorio je neku uobičajenu rečenicu, poput, halo, ovdje taj i taj. A Jill Bolte Taylor je sa druge strane čula samo wu wu wu. Ona mu je pokušala odgovoriti, mislila je da izgovara sljedeće riječi: Imam problema, trebam pomoć, ali dok je izgovarala, čula je da i ona samo izgovara wu wu wu.
Zašto? Zato što lijeva strana mozga nije dekodirala ono što je govorni aparat izgovorao.
Stavite ruku pred usta i osjetićete vibraciju svoga glasa. Jer glas je, upravo to, vibracija koja se dalje, u sustavu uha i mozga dekodira kao tekst. Kad joj je lijeva strana mozga prestala funkcionirati, ona strana mozga koja dekodira jezik i riječi, više nije čula riječi.
Ovaj primjer odlično pokazuje kako rade lijeva i desna strana mozga. Kad je funkcionirala samo desna strana mozga osjećala je samo sreću u spoznaji da je ona sve što je ikad bila, jest i bit će. U lijevoj strani ostala joj je struktura i ova stvarnost. Ako znamo naći ravnotežu između dvije strane mozga, to je savršeno.
Tada možemo shvatiti svoju povezanost s beskrajnim, znati da je ovo tijelo samo privremeni oblik koji nam omogućava da doživimo ovu stvarnost, pa tako i osjećaj odvojenosti od ostaloga, što je samo jedno od mnogih iskustava. Ali znajući da je to samo to, jedno naše iskustvo, a da to nismo mi.
Društvo čini sve da nam se ta mogućnost oduzme, da nam onemogući tu svijest o povezanosti ljudi te da ostanemo zarobljeni u lijevoj strani mozga i vidimo samo podvojenost, potrebu za strukturom, potrebu za pravilima i propisima te vertikalnu strukturu moći.
Društvo nas nastoji zarobiti u lijevoj strani mozga.
Izvor: Atma
