Predizborna kampanja me je skoro oduvek podsećala na neki mešoviti hor netalentovanih izvođača. Onih, koji iskaču iz malih ekrana, pevajući iste note i reči, obraćajući se publici koja ima selektivni sluh. Nekima se čini da su najbolji izvođači oni koji već jašu na vlasti. Drugi su više za one koji su u skoku da uzjašu. Treći su pak pokolebani između apolitičnosti i onih horskih pevača tj. kandidata koji ih svojom nesposobnošću teraju na svojevrsno sažaljenje i na taj način skupljaju poene.
Međutim, namere i očekivanja političara od kampanje su već odavno izvesna. Bilo da žele dobro ili loše svom narodu i državi, oni ipak žele pre svega dobro sebi. Većina je oduševljena idejom da napune sebi džepove parama i da uživaju u izvesnoj moći. Manji broj njih ima “plemenitu” ideju da se upišu u istoriju na najbolji mogući način, ali je više nego jasno da je smisao kampanje njihov lični cilj, pre svega.
Zanimljivije od te teme je ko se sve još tu nađe da profitira od nadolazećeg ludila. Toliko je priča i rasprava na internetu i televiziji o tome, da je gotovo nemoguće isključiti se iz te atmosfere. Zanimljivo je uopšte kako mediji u zavisnosti od toga za koga “navijaju”, predstavljaju sliku “stvarnosti” u zemlji u kojoj se događaju izbori. Nije Balkan poseban po tome, ali postoje zemlje gde ljudi ne podležu toliko dizanju predizborne prašine.
Naime jedan deo medija prikazuje kako se gradi, opet, drugi kako se urušava. Političari na jednom programu imaju oreol a na drugom đavolske rogove. Kuda sve to vodi – najbolje je pitanje. Ljudi očekuju spas od političara, nekoga da preuzme odgovornost za njihove živote. “Čobane, vrati se …!”
Osim ovih fenomena pojavljuju se još i mnogi “zanimljivi” likovi koji pokušavaju da uberu po koji poen za sebe od cele te euforije. Da se očešu o temu nadolazećeg ludila, evo baš kao i ja. Ne mogu da odolim da ne prokomentarišem sve one site što u ime gladnih kukaju, i što koriste gladne da napune sebi “košaricu”. Ko se javno više sažali, taj nabere najviše poena. Onda se dele srceparajući tekstovi o nekim nesrećnim ljudima, društvene mreže se usijaju od sažaljenja. Suštinski malo ljudi zaista oseća empatiju, te sakupljanje poena na taj patetičan način pripada samo onima koji su u stvari neosetljivi. U jednoj emisiji poznata diva estradne scene u Srbiji priča o tome kako se teško živi pritom noseći na sebi krpe vredne nekoliko hiljada evra.
Daleko od toga da se tragedije moraju izmišljati, one se dešavaju svake sekunde u celom svetu. Ipak, ima onih koji su i pored svega toga u stanju da izmisle neko tužno “svedočenje” i tako izazovu medijsku pažnju. Neku krajnje patetičnu scenu od koje će prosečan čitalac izroniti reku suza…
Svejedno sendviči, žuti ili neki treći, proći će i ovi izbori. U životima svih ljudi promeniće se onoliko – koliko se sami napnu.
Dok se ne izmili neki sistem koji će činiti ljude zaista srećnim… ako je to uopšte moguće… Možda anarhija ili povratak u plemenske saveze…