Meša Selimović svakako jedan od najvećih književnika sa naših prostora, odlično je poznavao duh Balkana i preneo nam svoje utiske na najlepši mogući način – svojim perom.
Pametni su ovo ljudi. Primaju nerad od Istoka, ugodan život od Zapada; nikuda ne žure, jer sam život žuri, ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjeg dana, doći će šta je određeno, a od njih malo šta zavisi; zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da često budu zajedno. Malo kome veruju, a najlakše ih je prevariti lepom rečju. Ne liče na junake, a najteže ih je uplašiti pretnjom. Dugo se ne osvrću ni na šta, svejedno im je što se oko njih dešava, a onda odjednom sve počne da ih se tiče, sve isprevrću i okrenu na glavu, pa opet postanu spavači, i ne vole da se sećaju ničeg što se desilo. Boje se promena jer su im često donosile zlo, a lako im dosadi jedan čovek makar im činio i dobro.
Čudan svet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismeva plemenita dela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi i nadom i sevapom i ne znaš šta nadjača i kada. Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i sve između toga. A povrh svega moji su i ja njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo što govorim kao o sebi da govorim.
Mislio sam nema ko da sluša!?! Ima kako nema, sluša moja duša!!!
A mi nismo ničiji, uvek smo na nekoj međi, uvek nečiji miraz. Zar je onda čudno što smo siromašni? Vekovima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ni ko smo, zaboravljamo već da nešto i hoćemo. Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet na svetu, najnesretniji ljudi na svetu, gubimo svoje lice a tuđe ne možemo da primimo, otkinuti a neprihvaćeni, strani svakome i onima čiji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Živimo na razmeđi svetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo pametni iz prkosa.
Šta smo onda mi? Lude? Nesrećnici? Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do juče smo bili ono što želimo danas da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud.
Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke reke, i nema više toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osećanjem stida zbog porekla, i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kuda da gledamo unapred, zato zadržavamo vreme, u strahu od ma kakvog rešenja. Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Hteli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo. Nesreća je što smo zavoleli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje. A sve se plaća, pa i ova ljubav.
Zar smo mi slučajno ovako preterano mekani i preterano surovi, razneženi i tvrdi, veseli i tužni, spremni uvek da iznenadimo svakoga, pa i sebe? Da li se slučajno zaklanjamo za ljubav, jedinu izvesnost u ovoj neodređenosti? Zar bez razloga puštamo da život prelazi preko nas, zar se bez razloga uništavamo, drukčije nego Ðemail, ali isto tako sigurno.