Ponekad moramo da prihvatimo da se određeni ljudi nikad neće promeniti, da je neke veze uzaludno lečiti i da jednostavno postoji vreme kada ih moramo prevazići. To je momenat kada treba da shvatimo da jedino možemo da “izlečimo” sebe. Prava promena dolazi od tog trenutka.
Ne postoji uspešan način da nekoga promenite. Možda ponekad možete da budete inspiracija promene ali suštinski čovek može samo sebe da menja. Inspirasati nekoga da se promeni, moguće je samo ako je taj neko spreman za promenu. Inače je to jednosmeran put.
Kad se ljudi suočavaju sa razvodom dolazi do ogromnih promena. Barem kod jednog od supružnika. Uglavnom je jedna strana duboko rešena da ne želi više da nastavi sa određenim načinom života. Razvod se postavlja kao konačno rešenje i on se uglavnom i dogodi.
Čak i ako sebe smatrate za nekoga ko se nikada ne bi razveo, životni put je u stanju da vas dovede do te odluke.
Katarza na tom putu do konačnog rastavljanja bračne zajednice traje veoma dugo. Ljudi kada sklapaju brak sigurno ne vide sebe kako se jednog dana razvode. Najčešće su u tom trenutku na vrhuncu ljubavnog zanosa i sve izgleda kao sreća za do kraja života.
Kada se već razvedu većina supružnika razmišlja zašto su uopšte toliko dugo ostali u takvoj vezi koja nije bila ni za koga dobra i zdrava. Zašto se ljudi uopšte trude kada postane beznadežno? I kako se ocenjuje beznadežno?
Dosada u braku definitivno ne bi smela da bude razlog za razvod. Svađe isto tako. Prirodno je pri sudaru svetova i karaktera da dolazi do sukoba. Kao i do dosade. Svakodnevnica nije uvek uzbudljiva.
Ipak, svaka žena i muškarac trebali bi da imaju granicu ispod koje ne idu. Kada veza potpuno izgubi svoj smisao. Ono što bi za svakoga trebala da bude krajnja linija preko koje se ne trpi je sigurno maltretiranje. Najpre fizičko, pa onda i psihičko.
Nisu svi ljudi spremni za brak, niti su svi opremljeni adekvatnim nervnim sistemom i strpljenjem koje je nužno da se zajednica održi.
Često je moguće čuti od ljudi “ako je ljubavi bilo na početku braka, moguće je probuditi je opet”. E pa nije, ljubav nije deo proizvodnog procesa u fabrici. Ako se ljubav ne održava, ona nestane. A prilično je trpeljiva ljubav. Ponekad je ljudi uništavaju decenijama, pa ona ipak opstaje do konačnog iščezavanja vrlo često u već zrelim godinama ljudi.
Za žene razvod znači reorganizacija kompletnog života. Od posla do kompletne promene rutine sa decom.
Kada dođe momenat plivati ili potonuti, mnoge dame nisu ni bile svesne koliko su ustvari dobri ili loši plivači. Ali uglavnom se nađe način za održavanje na vodi. Bar može da se diše, ako ništa drugo. Kasnije, mnoge žene postanu prave sirene. Ogromni strahovi koji su ih grčili u toku donošenja odluke o prekidu braka, polako nestaju. Nova realnost ipak donosi i neku nadu.
Preispitivanje i ponovno upoznavanje sebe je neminovnost. Upoznavanje svojih ograničenja ali i novih sloboda takođe. Neophodno je shvatiti da smo sami odgovorni za svoje živote, i da naše odluke nemaju veze sa društvenom prihvatljivošću. Za razvod nije niko kriv drugi, samo oni koji su brak i sklopili. Jer ljudi UVEK imaju izbor.
Taj put koji same grade majke, nije nimalo lak, događaju se grozote veoma često, ali vazduh slobode i nestali teret s leđa dunu u jedra kad zatreba. Još kad bi i bivši dunuo i podržao svoju decu malo više…
Takođe je neophodno da se oslobodimo ideje o kontroli nad ostatkom sveta. Ljude ne možete da naterate da vas podržavaju ili da vam se nađu kada vam je potrebno. Pravi prijatelji i oni koji vas vole, staće uz vas.
Kada osetite da ostajete bez daha i da se davite u braku, vreme je definitivno da probate da plivate. To je cela poenta. Ne čeka vas ništa nakon te odluke, osim vaša volja da uspete i ostvarite svoje davnašnje ciljeve. Čeka vas puno gorčine i borbe. Čeka vas novi ŽIVOT, a ne disanje na škrge.