20. novembra se obeležava Svetski dan prava deteta koji je ustanovljen od strane Ujedinjenih nacija još 1959. godine. Međunarodni dan dečijih prava je obeležen i u našoj zemlji, u organizaciji Dečijeg kulturnog centra. Na našu adresu je stiglo pismo jedne mame koja je imala priliku da prisustvuje ovoj manifestaciji. Prenosimo vam njene utiske.
“Nedelja je rezervisana za pozorište. Posete Dečijem kulturnom centru su naša rutina, jer moj sin obožava Limenka. Šest dana skupljamo limenke da bismo ih sedmog zamenili za ulaznicu. Glumci su divni, predstave još divnije. I ove nedelje smo se zaputili u Takovsku. Vožnja tramvajem dve stanice i stariji gospodin koji čita novine. Primećujem naslov Svetski dan prava deteta. Shvatam kako se nisam dovoljno informisala o eventualnim priredbama, koncertima i radionicama koje sigurno moraju biti priređene kada je ovakav praznik u pitanju.
Dok se penjemo Takovskom, razmišljam šta su uopšte dečija prava. Pravo na (pristojan) život, hranu, vodu, dom, roditelje, igru. To mi se, nekako, podrazumeva. Dok me misli odvlače u ratom zahvaćena područja gde, takođe, žive neka deca, stižemo do našeg odredišta. Moram da priznam, laknulo mi je. Teška tema za kasno prepodne. Prilazeći ulazu, shvatam da u holu nije gužva kakva ume da nas sačeka. Mota se tu gomila ljudi, ali vidim da su vrata sale otvorena (što nije običaj). Ja predajem limenke, sin se pozdravlja sa svojim superherojem u zelenom plaštu.
Sa ulaznicama krećemo da zauzmemo mesta, a u našem pozorištu, na našoj bini-dečiji hor. Dečaci i devojčice, haljine na tufnice, crvene marame, dirigent, kamere, fotoaparati. Zatečena i zbunjena, pronalazim mesto i polako ispipavam teren. Pogledom tražim lice za koje procenjujem da se neće izbezumiti mojim pitanjem “A šta se ovde dešava?”. Jedna mama mi je ljubazno rekla da je njena ćerka danas na bini. Peva u horu Čarolija i obeležavaju Svetski dan prava deteta.
Dakle, o tome se radi. Naše omiljeno pozorište koje reciklira me je izulo iz cipela i ovaj put. Ali, to je tek početak. Junaci mog detinjstva su bili Minja Subota i Muzički tobogan (čak sam jednom sa školom učestvovala), Branko Kockica i Ljubivoje Ršmuvić. A onda sam postala mama i shvatila da su oni superheroji za sva vremena. E, tu dolazimo do suštine mog oduševljenja.
Stišava se graja, smanjuju se svetla u sali, a na bini – Minja Subota i dečiji hor počinju pesmu “Deca su ukras sveta”. Ne zna se ko je glasnije pevao- sin ili ja (mislim ipak da sam to bila ja). Kad me je malo popustilo uzbuđenje što smo potpuno neplanski dobili priliku da prisustvujemo ovakvom događaju, dva mala voditelja najavljuju još jednog junaka mog detinjstva – Ljubivoja Ršumovića. Ajme, ljudi, pa šta je ovo. A onda sa bine čujem dobro poznate stihove: “Dete nije dete igračka za strine i tete, dete je dete da ga volite i razumete.”
“I tu majka tvrda srca bila da od srca suze ne pustila” je najbolje moglo da me opiše. Toliku količinu radosti odavno nisam osetila. One vedre, bezbrižne, čiste, dečije radosti koju sad, kao roditelj, primećujem samo kod dece. Program je bio fantastičan, deca su pevala fenomenalno, a ja sam se provela kao retko kad.
Svetla su se pogasila i predstava je mogla da počne. Devojčica sa šibicama. Ovi baš znaju kako da me razgale. Dok sam je gledala, vratile su mi se scene neke tamo dece, u nekim tamo dalekim zemljama. I bila sam ljuta na sebe što sam se zapitala šta su u stvari dečija prava. Za mene, ona su kategorija mojih roditeljskih i prirodnih obaveza da štitim svoje potomke. Jer bez mojih potomaka, nema ni mene.
Hvala ti, Dečiji kulturni centre što si moje utočište i što me uvek iznenađuješ do nebeskih visina.”