Ludi čoveče, zar misliš da ćeš imati vremena?…

0
148
Ludi čoveče

Reci mi, ludi čoveče, zar zaista misliš da ćeš imati vremena? Da kažeš oprosti onome koga si povredio. Kažeš volim te onima bez kojih ne možeš. Zagrliš jako i ne puštaš nikad. Da odeš od svih onih ljudi koji ti govore da ne možeš i usudiš se živeti. Da barem jednom u životu rizikuješ za nešto vredno!

ludi od ljubavi
ludi od ljubavi

Reci mi, zar zaista misliš da će ti vreme oprostiti sve one sate uzaludno potrošene na ponos iz inata? Zar misliš da će ti ih ikad vratiti natrag? Sve trenutke koje si bacio u vetar slepo čekajući nešto što nikad neće doći? Zbog straha i neznanja. Zbog nedostatka volje i bez trunke žara za nečim novim.

Branislav Nušić o filmovima za odrasle…

Misliš li da će ti dete u tebi oprostiti što se nisi borio za svoje snove? Što nisi dao sve od sebe da ih pretočiš u stvarnost?
Zar misliš da će uvek biti vremena za druge šanse, za sledeće prilike i nova iskustva? Da li misliš da će uvek biti vremena da posetiš još jednom svoje omiljeno mesto, da pročitaš tu knjigu koju već godinama tražiš, da pogledaš s decom njihov najdraži crtać?

Zar zaista misliš da jednog dana neće biti kasno?

I da ćeš tada moći vikati iz sveg glasa, al’ da neće biti nikog ko bi te čuo. Da ćeš moći da plačeš koliko hoćeš, al’ da neće biti nikog da ti obriše suze. Da ćeš u trenutku pomisliti na sve osobe kojima si ostao dužan ljubavi i poželeti ponovo da ih voliš. Vratiti ih natrag. I sva obećanja koja nisi ispunio, poželeti da ih više nikad ne prekršiš.

Zar zaista ne misliš da će i tvoj sat jednom otkucati kraj ove lude predstave zvane život? Da te jednog jutra neće probuditi ni kiša koja će lupati po prozoru ni zraci sunca koje će ti obasjati sobu? Sve one svakodnevne stvari i trivijalne obaveze koje su činile tvoju stvarnost lepšom će iznenada stati. I nestati. I sve drugo će se nastaviti, ali biće kasno. Biće kasno za taj jedan poziv, jedno izvinjenje, jednu neostvarenu želju. Jer sutra možda i postoji, ali danas je baš uvek sve što imaš u svojim rukama.

I zar zaista nakon svega misliš da ćeš imati vremena koliko želiš? I da ćeš ikad biti spreman na odlazak?
Ostaće nešto nedovršeno.
Neispijena šolja kafe, hleb u tosteru, popis namirnica na stolu.
Ostaće nedorečeni.
Odnosi, prekidi, telefonski razgovori.
Ostaće duša.
Gladna ljubavi i žedna lepote.
Ostaće onih par ‘volim te’.
Zaglavljenih u grlu i zatočenih u srcu.
Ostaće snovi.
Neostvareni i davno zaboravljeni.

I ne misliš li da je baš sada pravi trenutak?
Još jednom da pogledaš one koje voliš, da im pružiš osmeh, poljubac, zagrljaj. Da ih nikad ne uzimaš zdravo za gotovo, da im nikad ne zaboraviš dati svu ljubav ovog sveta. Isto tako da im vikneš to toliko glasno da im odzvanja u srcima. Da pamte to i onda kada te više ne bude. Da pamtiš to i onda kad ih više ne bude…

Jer samo kad voliš, vreme ti ne može ništa.
Jedino vreme koje je potrošeno na ljubav nije potrošeno vreme!
Za sve ostale stvari, veruj mi, nemamo dovoljno vremena.

Zato prvo voli… a onda, ako stigneš, radi što god ti volja!

Autor: Magdalena Marđetko

mislipozitivno