Da bismo dobili ljubav moramo prvo voleti sebe. Koliko puta ste čuli ovu krilaticu? I nije laž to što ona poručuje. Obavezno moramo voleti sebe. Ali šta to zapravo znači? Ako ljubav pomatramo kao nešto što bismo mogli dobiti, onda samo treba da pronađemo ljubavnog isporučioca tj. pravu osobu. Za one kojima je ljubav trenutno borba, zapovest tipa Moraš voleti sebe zvuči otprilike ovako: Upoznamo nekoga, zaljubimo se. Sve je divno, dok to ne prestane da bude. Kad je gotovo, kupimo se i odlazimo. Pokušavamo sa nekim novim.
I ovakvi ciklusi se ponavljaju, jer verujemo da je problem isporučioc ljubavi. Mi mislimo da samo treba da pronađemo pravu osobu i da će nam ona dati ljubav koju želimo.
Postoji koncept nazvan advaita ili ne-dvojnost, koji se izučava u budizmu, a izražava jednostavnu i duboku istinu Sve stvari koje se javljaju u svom postojanju su u suštini jedno. Ne postoji prazan prostor između pojedinačnih stvari. Davalac i primalac su jedno. Onaj koji mrzi i onaj kojeg mrze su jedno. Onaj koji voli i onaj koji je voljen su jedno. I da, ljubav je takođe ne-dvojna.
Zamislite sledeću priču: moj partner je divan na mnogo načina, ali me ne voli onako kako ja želim. Periodično, moj partner ćuti dugo i povlači se u sebe. Iako su ta povlačenja u sebe povremena, u meni je isklijalo seme sumnje kako su baš ta povlačenja vesnik kraja naše ljubavi. U razgovoru ništa nismo rešili, te sam ja počela sa vikanjem i ,na kraju, pretnjama, kao da mogu da ga nateram da me voli onako kako ja hoću.
U stvarnosti, moj partner nikad nije bio problem. Laž je ukoliko neko tvrdi drugačije.
Shvatam da niko ne dobija ljubav kakvu želi jer se ljubav, u stvari, ni ne dobija.
Ljubav ne postoji izvan nas. Ona ne pluta po vodi niti leti vazduhom. Ne moze da nas zakači, kao virus. Ne dišemo je niti je pijemo, a nismo u stanju ni da je apsorbujemo osmozom, iz druge aure.
Kao i ljubav, i stvarnost je ne-dvojna. Mi generišemo ljubav. Svi osećaji koje povezujemo sa ljubavlju- toplo u stomaku, pripadanje, sigurnost, pa i oni ne tako lepi- strepnja, kratak dah, ubrzani rad srca i iznanadno buđenje noću-ne dolaze nama ti osećaji spolja. Mi ih generišemo u sebi.
Ja nisam objekat svog života, a nisi ni ti. Mi smo subjekti i naših života i naših ljubavi.
Nijedna stvar niti bilo koje biće nam ne daju ljubav. Ukoliko je ova tvrdnja laž onda bi svako trebao da ima i isti odgovor na davanje ljubavi. A mi znamo da to nije tako.
Svako od nas stvara ljubav koju oseća. Mozda neko moze da učini da se osećamo srećno, ponosno, slabo, uvređeno. Ali to su samo emotivne reakcije na ono što druga osoba radi. I ta reakcija je isključivo naša odgovornost.
Partner može da vam kaže nešto zbog čega ćete se osetiti voljeno. Možete sresti potpunog stranca koji će u vama probuditi buru strasti. I takva iskustva su divna.
Međutim, laž je da nam je partner kreirao osećaj voljenja i da je stranac stvorio osećaj strasti. Mi smo to uradili.
Ovo je važno da se razume- zaista razume- jer sa tim razumevanjem dolazi istinska sloboda. Dajemo sebi divan osećaj biti voljen. Generisanjem želja, mi ih realizujemo kroz drugu osobu, koja je samo katalizator.
Dakle, ako smo mi sami kreatori naše ljubavi, šta to znači za naše odnose?
Prvo i najvažnije, to ne znači da će svaki odnos biti uspešan. U najmanju ruku, ljubav mora biti prisutna, osnova odnosa treba da bude poverenje i odnos mora biti zdrav. Patološki ili nasilni odnosi su uvek nezdravi- bez obzira na to koliko volite sebe.
Ukoliko sami generišemo svoju ljubav, to nas dovodi do najbolje stvari- slobode. A sloboda znači da nismo ovisni o ljubavi. Sloboda znači prestanak opsednutosti zašto vas neko ne voli na način na koji vi to želite. Ona znači da počinjemo da cenimo ljubav koju imamo, jer smo je sami stvorili. Prihvatanje ovog zapravo znači ljubav prema sebi. Laž je da ljubav izvire izvan nas. Iza samospoznaje i samopoštovanja, nalazi se izvor ljubavi. U nama. Ne u drugima. Ne izvan nas.