Između brda i dolina prošaranih rekama i potocima, šumama i livadama, proteže se šarplaninska varošica Gotovuša. Mesto je dobila ime po gotovim, razrađenim poljima koja su naselili preci njenih današnjih stanovnika.
U pisanim dokumentima Gotovuša se prvi put spominje u povelji cara Dušana iz 1331. godine.
Kao i cela srednjovekovna Srbija, i Gotovuša je svoj najveći procvat doživela baš za vreme vladavine cara Dušana. Kroz nju je prolazio karavanski put koji je povezivao tada carske gradove, Prizren i Skoplje. Ova varošica na jugu Srbije je posle Kosovskog boja narednih 66 godina odolevala najezdama Turaka. Prema katarstarskom popisu stanovništva iz 1455. godine se vodi kao oblast Vuka Brankovića. U Vukovom vilajetu, kako su Turci zvali oblast pod njegovom vladavinom, Gotovuša je bila među najvećima i u njoj je tad živelo i porez plaćalo 79 domaćinstava.
Skoro 500 godina kasnije, srpska vojska je 1912. godine oslobodila Gotovušu od turske vlasti. Danas se njeni stanovnici opet bore da ostanu u okviru države Srbije.
Ostanak Gotovuše u okvirima granice države Srbije nije samo pitanje opstanka za 1300 žitelja srpske nacionalnosti, već očuvanje kulturnog i istorijskog nasleđa koje je izuzetno bogato. U ovoj varošici se nalaze dve crkve, jedna iz 14. a druga iz 16. veka. To su crkva presvete Bogorodice i crkva Svetog Spasa na čijim zidovima se nalaze naočuvanije freske Sirinićke župe. Crkve su pod zaštitom Republičkog zavoda za kulturu, ali su njihovi najveći i najodaniji čuvari sami Gotovušani.
Prema narodnom predanju, u Gotovuši su neko vreme čuvane mošti cara Uroša Nejakog da bi kasnije bile prebačene u manastir Jazak, na Fruškoj gori.
Krst, koji se nalazi na brdu Čuka, iznad same Gotovuše, je njihov simbol i zaštitni znak koji poručuje da su vera i tradicija održali ovo mesto skoro 700 godina.
Danas nam samo legende kazuju kako i zbog čega je krst podignut na Čuki. Jedna od njih tvrdi da je selo u prošlosti dva puta izgorelo te su stanovnici podigli krst, kako bi ih Bog sačuvao od zala. Druga legenda kaže da su se u selu rađala zdrava deca koja bi se kasnije silno razboljevala. Meštani su zatražili savet od lokalnog sveštenika. On im je savetovao da “upregnu u plug dva vola blozanca i da izoru krug oko sela, a u centar istog postave krst”.
Dok ima običaja biće i sela.
Ova šarplaninska varošica, danas, kada je i više nego aktuelno pitanje o(p)stanka Srba na Kosovu i Metohiji, neguje neke stare i zaboravljene običaje koji ljude povezuju sa njihovim korenima. Vučari su stari srpski običaj koji se u Gotovoši obeležava na dan Belih poklada i ima veoma dugu tradiciju. U davna vremena, kada bi neko ubio vuka, velikog neprijatelja stoke od koje se tada živelo, odrao bi mu kožu koju bi napunio slamom, a u noge stavio štapove. Tako stavljenog na kolac, Gotovušani su kroz selo nosili vuka i obaveštavali meštane da im on više neće napadati stoku. Ovaj običaj je opstao do današnjih dana, pa maskiranim Vučarima danas pripada ceo dan tokom kog se Gotovušani kao i stanovnici okolnih sela okupljaju na kulturno umetničkoj manifestaciji obeležavanja ovog običaja.
Danas, Gotovušani žive uglavnom od stočarstva i zemljoradnje. Priroda je bila izuzetno darežljiva te okoliš, uz koji se meštani bude svakog jutra, oduzima dah. Odmah iznad sela nalaze se obronci i vrhovi Šar planine te vrh Ljuboten kao i Crni vrh. Ukoliko želite bolje da upoznate svoju zemlju i posetite mesta od istorijske i kulturne važnosti, Gotovuša je idealna. Pored ljubaznih i otvorenih meštana, domaće hrane i čistog planinskog vazduha, užitak je zagarantovan.
Više o Gotovuši možete pročitati ovde.