Traćenje: Čovek 1/2 ili Čovek i pol

0
118
Traćenje: Čovek 1/2 ili Čovek i pol

Pol je samo jedna polovina čoveka. Pitanje je šta raditi kad prerano dobiješ ambiciju da budes čovek i po?

Rodila sam se kao prvo dete dedinog jedinog sina, mog oca. Deda se radovao mom rođenju kao da sam muško. Tačnije, bila sam pozitivno diskriminisana činjenicom da je muško sve što napravi njegovo muško, pa makar bilo i žensko. I kasnije sam, tokom odrastanja, uživala dodatne privilegije zbog te sudbinske činjenice, ne uviđajući sve potencijalne posledice potmule viridžinizacije.

U petoj godini sam poželela da mi neko za rođendan pokloni šorc na pruge umesto još jedne haljine. U to vreme su me ponajviše plašile devojčice, moje savremenice, koje su se kitile maminim i tetkinim nakitom i ponekad čak i lakirale nokte. Sve su me podsećale na porcelanske lutke iz prašnjavih soc-realističkih izloga i izluđivale me u svojoj zveketavoj ranoj spoznaji ženske polne određenosti. Meni je delovalo da su individualizam i sloboda mogući jedino ako si muškog pola, a i s tim se manje-više i teorijski i praktično, što svesno, što nesvesno, slagao gotovo svaki član moje čistokrvne crnogorske familije. Moj pokušaj (meta)fizičke promene pola svoju potvrdu je dobio u par fotografija na kojima imam 5 godina i nosim kratku frizuru dok neuspešno pokušavam da sakrijem ranjivost amaterski glumeći neki dečački gest i eventualno pozirajući sa loptom u rukama kojom nagoveštavam sudbonosnu fudbalsku utakmicu, negde, tu iza duge.

Duga se doduše pojavila u neko zaparno letnje popodne avgusta 1987., tačno iznad Telečke lesne zaravni. Put do “iza duge” nije bio trnovit, nego žut, đubrovit i surovo realističan. Zarad poetičnosti scene, odlučila sam da se izujem. Tada sam verovala da je i bosonogost neki oblik individualizma. A onda se duga nekako otromboljila, zaličila mi je na polovinu šarenog pijačarskog hulahopa i obeshrabrila me u ideji da jeftinom magijom mogu obezbediti slobodu nenošenja heklanih haljinica koje su mi poklanjale tetke, unapred se izvinjavajući i unapred naglašavajući da mogu da ih zamenim ako mi se ne sviđaju.

Već sutradan sam se uplašila da to što sam se zaglavila na pola puta do duge možda ne znači da sam postala polupolna ili nadpolna, te sam zatražila da i meni kupe onu bizarnu lutku u obliku šestomesečne bebe, zvanu Ćelavko, i počela da glumim manje-više devojčicu.

Sećam se da sam se užasno stidela kad god bih bila primorana da sa Ćelavkom izađem napolje. Jednom sam u iracionalnom napadu stida, strpala Ćelavka ispod majice i doživela javnu sramotu dok sam slušala usklike “njih dece sa stanice Telečka zaravan”, koji su vickasto i pogano prozivali moju stidnu bremenost. Vremenom sam počela da dobijam ideje kako da tog sablasno umrtvljenog Ćelavka nekako oživim. Oživljavanje se svodilo na bušenje ušiju i usta.

Ćelavko je bespolan. Nakon moje penetrativne intervencije postao je žensko. U plastične uši sam joj stavila medicinske minđuše koje su dan pre skinute sa mojih žigosanih ušiju. A u usta zrnevlja pirinča, jer je lutka imala obavezu da jede. Ako jede, valjalo bi da ima još jednu vitalnu funkciju, da recimo spava, ali ne kad ona odluči, nego kad ja mislim da je najbolje za nju. Međutim, u fabrici su je narkoleptično dizajnirali i kapci bi joj se spuštali čim je nasloniš na nešto. Taj problem sam rešila uguravanjem papirića u mali prostor između kapaka i “očne kosti”, ne bih li tako regulisala njen zdrav san.

Oživljavanje lutke i simulacija majčinske odgovornosti, zadovoljavali su me neko vreme, ali su mi s druge strane ugrožavali slobodu i lepo raspoloženje, jer je taj umrtvljeni Ćelavko kod mene izazvao preuranjenu post-porođajnu depresiju i opet me udaljio od ideje da se može biti slobodan i srećan a ostati ženskog pola.

Zatim je na red došla osnovna škola gde je pol morao biti jasno razgraničen, prvo, izborom uniforme, a onda i kragne šamarače koju devojčice nose preko uniforme i koja me je uvek podsećala na heklanu palačinku, potom šorca i majice za fizičko, pa lakovanih cipela za priredbu, plišanih i svečanih haljina za horski nastup, ikebana, rajfova i šnala za kosu i ostalih zveketavih oglašivača polne razlike.

Tad sam naučila da je čista kosa – čisto doterivanje i esencijalna ženska tehnika zavođenja. Tu tehniku od osnovne škole nisam menjala, niti unapređivala. Ja samo perem kosu, a vi dečaci čitajte između redova.

Sad imam skoro 28 godina i bavim se muškim poslom. Povremeno u ogledalu primetim poneku začudnu nus mimiku koju sam možda pokupila od rasvetljivača ili far majstora na snimanju, dok sam se trudila da vešto prezerviranu ženstvenost sakrijem i zaštitim. Plašeći se muškaraca i slobode, stvorila sam i unutrašnjeg muškarca koji je slobodniji i opasniji od svakog koji postoji, što me i dalje ne sprečava da mu postavljam izazove. Ostajem sa njim zbog veštine da me u stalnom maltretiranju sačuva od neprihvatljive ranjivosti sopstvene ženske strane na koju ni ja, ni svet oko mene nismo spremni.

Imam 2 i po drugarice i 2 na peti drugova, ne šminkam se jer me šminka još uvek asocira na smrt, osim možda kad samu sebe asociram na smrt (tad pokušam da se na kvarno i žmurećki nevidljivo zamaskiram), u isto vreme osećam da postajem starija i strahujem da mi uskoro ne padne na pamet da osavremenim pojavne i očigledne tehnike zavođenja i manje suptilno ukažem na bedra i njedra, beli vrat i ruku, te zube poput niske bisera koji kao bele koke ispod strehe vire, nasmejem se široko, i zamolim za valjano kavaljersko ranjavanje koje je dostojno moje golišave ženstvenosti.

Do tada, sve vas voli vaš ženski peder, ponos svojih đedova, prađedova i askurđela.

covek i pol
s leva na desno: ocigledni decak, ogledna devojcica, ocigledna devojcica

Autor: Mina Đukić, filmski i tv reditelj

Izvor: Fb notes, “traćenje”