Tango je jedini ples koji može da se pleše uz bilo koju vrstu muzike.
Tačno poreklo ovog plesa nije poznato, ali se smatra da je bio prvi ples improvizacije. Kombinovao je pokrete nekoliko tada poznatih plesova evropskih migranata, Afrikanaca i Gaučosa. Pouzdano se zna da je bio ples niže klase.
Afričkim robovima, koji su dovedeni u Argentinu, bilo je dozvoljeno da igraju svoj ples Candombé. Imigranti sa Kube su tangu doneli Habaneru, Španci Contradanzu, a Evropljani Polku. Zato se sa razlogom kaže da je tango “plesni dijalog sa četiri noge, dve glave i jedinim srcem” (natpis na ulazu u svetski poznatu Academia Nacional del Tango).
Muzička pratnja na početku je bio samo jedan svirač na harmonici. Kasnije je osnovan trio koji su činili još i gitarista i violinista. Ovi instrumenti su korišćeni radi lakšeg transporta jer se dešavalo da su muzičari u toku jedne večeri svirali na nekoliko lokacija. Tako je bilo sve do pojave klavira, dok je harmoniku zamenio bandoneon. On je tangu dao drugačiji zvuk, koji je od tog momenta postao temperamentniji i ritmičniji. Bas je zamenio gitaru i tako je nastao savremeni tango zvuk.
Zlatno doba tanga obuhvata razdoblje od 1920. do 1950. godine, jer sa ulica prelazi na film i počinje da se širi svetom. Posle zlatnog, nastupa mračni period tanga, jer je bio zabranjen od strane argentinske vlade. Sa objašnjenjem da ga igraju devojke u bordelima. Od te 1955. godine ovaj egzotični ples se seli u podzemlje, igra se u tajnosti i čeka svoj veliki povratak na plesnu scenu. To se i dogodilo 1980. godine, posle mjuzikla odigranog u Parizu. Ovaj ples strasti je ponovo slobodan.
Da bi igrali tango, partneri moraju da računaju jedan na drugog, neophodni su jedan drugom. Nesumnjivo je da to, kao i blizina koju nameće ples, omogućavaju igračima da se zbliže na jedan potpuno poseban način. Držanje druge osobe u naručju je ono što tango čini posebnim, jer na taj način stvara iluziju ljubavnog odnosa.