Psihologija neuspeha – iracionalni strah od nepoznatog

0
109
Psihologija neuspeha - iracionalni strah od nepoznatog
Šta nam stoji na putu do ostvarenja sopstvenih ciljeva? Psihologija neuspeha i evo kako ona funkcioniše…

Sve je počelo kada sam imao samo šest godina. Oduvek sam težio rešavanju problema još od malih nogu. Nisam rođen sa tom težnjom, već sam vaspitan tako.
Drugi dan prvog razreda osnovne škole me je ćale oterao samog peške od kuće do učionice po prvi put. Znam, samo po sebi nije apsolutno nikakav poduhvat, međutim, tada sam živeo u centru urbane džungle zvane Beograd, i po prvi put u životu sam bio primoran da idem dalje od supermarketa bez roditelja.

Za mene je mapa grada bila Hilandarska ulica, park u Kopitarevoj Gradini, supermarket na kraju ulice i to je otprilike to. Znao sam tu i tamo druga mesta, ali naviknut da se oslanjam na roditelje – kao što dete i treba – sva ta mesta su u mojoj glavi bila gomila parkova, stanova, dvorišta i obdaništa do kojih se dolazilo putem “mama, vodi me u _____(ubaci željenu lokaciju)”.

Kada si klinac, pamtiš kao sunđer. Međutim naviknut na voženje kolima, u mojoj glavi je postojalo više iseckanih delova grada, bez očigledne rute koja ih povezuje – i to je bio prvi veći problem sa kojim sam se suočio tog Septembarskog jutra dok sam uplakano gledao ćaleta kako jednom rukom drži uspaničenu kevu, a drugom me gura kroz vrata stana i zaključava ih za mnom.

Tajac. Hodnik zgrade, zatvorena vrata toplog doma, dreka iza njih, a u meni strah od nepoznatog.
Moj ćale je bio mnogo loših stvari, ali jedna, pa možda i jedina dobra stvar u našem odnosu je bila njegova sposobnost da na mene prenese ključne elemente uspeha još od malih nogu. Makar i kroz ekstremne primere.
“Sada je odrastao čovek, ne treba mu mama više.”

Da se razumemo, 80% odraslih danas bi upalilo Google Maps da pronađe rutu

Uplakan sam izleteo na ulicu, od jednom svestan beskrajnog mora nepoznatih ljudi, automobila, semafora, ulica, jutarnje gužve, beskrajne reke ispreplitanih ulica koje vode negde. Stvari na koje se do juče nisam ni osvrtao su danas postale glavni izvor straha.

Nisam smeo da se vratim kući jer moj ćale nije bio poznat po tolerisanju izgovora.
Sa druge, pozitivne strane, taj isti dan sam dobio svoj prvi mobilni telefon. Još nisam znao da ga koristim, ali mi je podsvesnu sigurnost ulivala činjenica da keva ima moj broj. Pozvaće sigurno da vidi da li sam se snašao i pritrči u pomoć ako nisam. Ono što nisam znao je da je ćale uzeo njen telefon i zaključao ga u kućni sef…
…tri sata kasnije bio sam kod Vukovog spomenika (totalno suprotni pravac od onog kojim sam trebao da idem). Propustio sam nastavu, niko me nije zvao. Pola sata nakon izlaska iz kuće sam prestao da plačem i suze je zamenila panika jer nisam znao gde sam. Pakao.

Otišao sam bezbroj naizgled jednoličnih ulica dalje i nisam zapamtio put nazad. Činjenica da je nastava počela, a ja propustio da stignem na vreme mi je ulilo još veći strah od povratka kući jer znam da me čeka neki vid kazne zbog neuspeha.
Sedeo sam uplakan na klupi u parku kod Vuka i čekao da me keva okrene. Što je i uradila kada se dokopala svog telefona koji je konfiskovao ćale.
Dvadesetak minuta kasnije sam bio vraćen kući i na pitanje oca “Zašto nisi bio u školi?” sam odgovorio sa “Izgubio sam se, ne znam put.”

“Odlično sine. Sada znaš u kom pravcu sutra ne treba da kreneš kada budeš išao opet.”

Da budem savršeno iskren – očekivao sam batinjanje i dranje. Očekivao sam da me isprebija kao psa kao i svaki put kada napravim sranje.
“Nisam kažnjen?” – ne znam zašto, ali morao sam da pitam.
“Da li si uradio nešto loše?” – kao iz topa mi je šibnuo pitanje nazad.
“Nisam uspeo da stignem na vreme u školu.”
“Uzeo sam ti opravdanje za naredna tri dana. Toliko imaš da naučiš put do nje.” – I nešto se u meni tada promenilo.

Umesto straha od posledica kašnjenja, batina, ćaletovog dranja, sada sam osećao samo blagu uzbuđenost. I on je to osetio. Znao je tačno o čemu razmišljam.
“Vidi sine, kada sutra izađeš na ulicu, ona će delovati manje strašno nego što je delovala danas jer znaš šta da očekuješ. Kada odlučiš da kreneš levo umesto desno, uradićeš to sigurno i bez straha jer znaš da je desno pogrešan smer, a to znaš jer si danas krenuo desno i pogrešio. Tata te nikada neće kazniti što si pokušao, iako nisi uspeo. Ali ako sutra odbiješ da izađeš iz stana jer se plašiš puta koji ne poznaješ, siguran sam da ćeš zapamtiti posledice tog izbora do kraja života.”
“Posledice” su bile politički korektan izraz za “polomiću ti kičmu”…
Psihologija straha i neuspeha!

Da bi razumeo strah od neuspeha, moram prvo da ti razložim šta je strah, a šta je neuspeh. Tek kada se ta puzla složi kako treba, možeš da pretvoriš i strah i neuspeh u dva jaka oruđa za borbu tokom penjanja “na vrh”.

Strah je primitivna i veoma moćna ljudska emocija.

psihologija neuspeha
psihologija neuspeha

Upozorava nas na potencijalnu opasnost i upravo je ona zaslužana za preživljavanje naših predaka.
Strah se može manifestovati na različite načine koje grupišemo na sledeći način:
Biohemijska reakcija
Emotivna reakcija

Biohemijska reakcija je ono urođeno u nama. Prirodni odbrambeni mehanizam. Znojenje, ubrzan puls, povećana pažnja u cilju otkrivanja opasnosti, suze, andrenalin i neizbežna priprema tela za “bori se ili beži” stav. Primer su moje suze i uspaničenost tog jutra kada sam bio izbačen iz kuće, suočen sa prevelikim stresom i nepoznatim.
Sve što trebaš da znaš je da se biohemijska reakcija “aktivira” kao posledica emotivne reakcije, ili obrnuto. Redosled varira od situacije do situacije. Nikada ne idu odvojeno.
Emotivna reakcija ono što nas sada najviše zanima. Ova reakcija je visoko subjektivna i varira od osobe do osobe. Nekada strah izaziva i pozitivne emocije, poput skaknja iz aviona, gledanja horor filma ili treniranja ekstremnih sportova.

Nekada neopravdano ubacuje telo u “bori se ili beži” stav – kao kada čovek koji se plaši visine gleda kroz prozor solitera. Realno – on je bezbedan, ali dozvoljava da strah nadvlada razumom bez trunke logike. Ispred njega je staklo, oko njega zidovi, ispod njega betonski pod.

Ovo psiholozi zovu iracionalni strahovi. I strah od neuspeha delimično nastaje upravo iz ove grupe strahova.

Kažem delimično jer je ipak strah od neuspeha primarno samo manjak logične racionalizacije.
Primer emotivne reakcije kod mene je činjenica da sam nakon inicijalnih suza i “bori se ili beži” biohemijske faze došao u fazu straha od posledica. Prvo su me paralisale suze, a kada su se one razišle, paralisao me strah od posledica ako ne stignem u školu na vreme. Strah koji se na kraju ispostavio kao iracionalan. Strah koji se ispoljio ne jer nisam znao put, već zato što nisam pravilno došao do korena problema. Ljudi se plaše onoga što im je strano.

Da bi pravilno razložio realne od iracionalnih strahova, uvek moraš sebe da pitaš dva pitanja:
1. Koje su šanse da se taj ishod realno dogodi?
2. Koje korake mogu sada da preduzmem da bih taj ishod izbegao ili umanjio?

Neuspeh čini sastavni deo svakodnevnice i ultimativno života.
Postoje manji neuspesi koji ne nose velike emotivne posledice – dodao si previše šećera u kafu i sad je katastrofalna,
i veliki neuspesi koji nose duboke ožiljke na našoj duši – dobio si otkaz zbog loših rezultata.

Neuspeh sam po sebi nosi posledice koje su subjektivne od osobe do osobe. Ja sam nekada gledao na neuspeh kao dokaz da nisam dobar u nečemu. Danas ga očekujem svaki put kada probam nešto novo, pa ga čak i volim jer kao što je Tomas Edison rekao:
“Nisam propao. Samo sam pronašao 10,000 načina kojima neću postići cilj.”

Poenta je – većina nas se ne plaši neuspeha kao događaja. Plašimo se posledica koje verujemo da neuspeh vuče, a koje su 99% samo skakanje do zaključaka zbog manjka logične racionalizacije i procesa postavljanja ciljeva.

Ako nisi uspeo da otvoriš vrata ključem, probaj da okreneš kvaku. Ako kvaka ne radi, razvali jebena vrata. Svaki neuspeh te uči kojim putem da ne ideš, i ako skreneš u pogrešnu ulicu dovolno puta – neminovno ćeš skrenuti u pravu ulicu jednom. Ne pukom srećom, već zato što si prošao dovoljno pogrešnih ruta, i sada znaš šta treba da izbegneš. Naravno, neuspeh je samo jedan ali bitan element uspeha. Izolovan sam po sebi ne pravi veliku razliku.

Podsvesna moć reči
Koren straha od neuspeha.
Reči imaju moć da inspirišu mase, grade odnose, prodaju proizvode i osvoje srca i umove ljudi. Čovek koji ume sa rečima – ima beskrajne mogućnosti.
Ali sa druge strane, isto tako reči mogu da nas uspore, ubiju, ospore, ili još gore – u samom startu spreče da napravimo korak koji će nam doneti uspeh ka kome težimo celi život.
Deo uspeha je učenje kako da analiziramo sopstvenu psihu. To je lako reći, ali mnogo teže uraditi čak i ako si dostigao određeni nivo uspeha ranije.
Ako želiš da pobediš strah od neuspeha, moraš da razumeš snagu koju donose reči koje podsvesno vrtimo po glavi. Moraš da razumeš snagu i posledice koje nosi jedno najobičnije “Šta ako…” u tvojoj podsvesti ako ostane neodgovoreno.

“Šta ako…” su jedine dve reči koje mogu kompletno da ti zaseru ceo život:

  • nisam dovoljno dobar/ra?
  • ne mogu to da uradim?
  • ovo zapravo nije ono što sam želeo/la?
  • dečko/muž ili devojka/žena ostavi, osudi ili gore?
  • je ovo pogrešan potez?
  • ostanem bez dinara?

“Šta ako?” je najstrašnije pitanje koje bilo ko ko se upušta u biznis, frilens, novu vezu, prijateljstvo ili bilo koji potez, može sebi da postavi bez da da odgovor. Ovo pitanje u negativnoj konotaciji ruši snove pre nego što smo stigli da ih definišemo, a posledice toga smo mi koji se sada fokusiramo nazad na poznate stvari.
Ključ je u savladavanju veštine koju ja zovem “Bol u kurcu”. Da izvinu deca.
Kada naučiš da se pomiriš sa najgorim ishodom – tek tada ćeš moći lagodno da se krećeš napred i pokušaš X puta da postigneš željeni ishod.

Ono što ti većina ljudi ne kaže, a statistika je podržana naukom – je da su šanse da određeni potez rezultuje najgorim ishodom koji zamislimo manje od 5%.
Ako se bojiš da ćeš otkazom i pokretanjem svog biznisa pasti na prosjački štap, realne šanse za to su 5%. Neću sada da drvim o razlozima zašto, ali veruj bratu koji je već bio u tvojoj koži. U najgorem slučaju – život će biti sranje par meseci, naćićeš novi posao i sve će se vratiti u “normalu”.

Kako da naučiš “Bol u k…” i pobediš iracionalne strahove od neuspeha

Efekat “Šta ako…?” možemo da umanjimo provlačeći svako pitanje kroz sledeća tri filtera.
Aj da bacimo jedan čest primer – razmišljaš da daš otkaz u firmi i osnuješ sopstvenu.
Filter br. 1: Šta ako ne uspem?
Neću imati prihode
Moraću da otpustim ljude, od kojih neki hrane svoje porodice
Moram da plaćam kiriju za prostor i potpišem ugovor na godinu dana
Moraću da se suočim sa nemaštinom
Filter br. 2: Koje su realne šanse da ne uspem?
20%

Filter br. 3: Kako mogu da poboljšam šanse za uspeh?

Ako se plašiš da nećeš imati prihode – pripremi teren pre nego što daš otkaz. Uštedi dovoljno da možeš da preživiš pola godine bez prihoda ili kreni da otvaraš firmu uporedo sa svojim poslom. Probaj da pronađeš svoja prva tri klijenta i outsourcuj posao freelancerima dok ti profit ne dostigne iznos trenutne plate.

Ukoliko se nađete u situaciji da morate da otpustite ljude”, od kojih neki hrane svoje porodice – sem ako posao ne mora da se radi isključivo sa in-house timom, zaposleni ti nisu potrebni prvih pola godine u moderno doba. Freelanceri pokreću svet (moja firma i dan danas funkcioniše ovako. Prvo načelo našeg poslovanja je – ne zapošljavaj in-house ako možeš da outsourcujes freelancerima. Ovako smo podigli CryptalDash od $0 do $15,000,000 u investicijama za manje od pola godine uz pomoć tima od 63 freelancera i tek onda otvorili kancelarije)

Ako se plašiš da nećeš moći da platiš kiriju za kancelariju u narednih godinu dana – pogrešno. 90% biznisa danas možeš da vodiš iz spavaće sobe ili sopstvenog stana (Jack Ma je napravio Alibabu (AliExpress) pre 20 godina iz svoje dnevne sobe, okupljajući tim svakodnevno da radi kod njega).

Moraću da se suočim sa nemaštinom – nećeš. Čak i ako potpuno potoneš, instinkt i karakter ti neće dozvoliti da ostaneš na dnu predugo.
Ovo je samo primer. Ne kažem da su odgovori ispravni, ali su više od onoga što si imao pre nego što si krenuo da provlačiš sve kroz filtere.
Ideja je prosta – zapiši sve prepreke koje te demotivišu podsvesno, i “Šta ako?” pitanja na papir i daj sve od sebe da pronađeš rešenje za sve njih.

Veruj mi da koliko god imaš “Šta ako?” na papiru, svako od njih će pasti u vodu kada sedneš i napišeš rešenje tog potencijalnog problema.

I u isto vreme dok razbijaš svako “šta ako?” na komadiće, polako postavljaš temelj svog plana za uspeh. Dovoljno puta uradi ovo, i strah od neuspeha će nestati kompletno. Kao rukom odnešeno.
I tada nastupa stanje “Bol u kurcu”. Ne onaj tinejdžerski, arogantni. Već onaj odrasli koji je svestan da svaki problem ima rešenje i da je neuspeh samo jedan korak bliže uspehu.

“Šta ako probam i uspem?”

Žaljenje za onim što je moglo da bude je 100x gore nego neuspeh. Jer neuspeh nije finalan, niti konačan. Odustajanje od celokupne ideje u startu je sa druge strane nešto najgore što čovek može da uradi.
Granice su tu samo dok ih neko ne pomeri korak dalje. Kao što je mobilni telefon nekada imao dugmiće i bio samo i isključivo telefon, a danas je uređaj koji nas definiše, povezuje, daje informacije na dlanu i služi kao lični asistent – tako je tvoj trenutni život samo senka tvog punog potencijala.

Ne dozvoli da te strah od neuspeha parališe i saseče. Zapiši sve strahove i realno proceni situaciju i nađi rešenje za ishod kog se plašiš. Jer ćeš jedino tako ići napred, i jedino tako ćeš dobiti samopouzdanje da je ono što radiš ispravno.

Medium.com