Dijalog između Boga i mrtvog čoveka.
Bog: U redu sine, vreme je da krenemo.
Čovek: Tako brzo? Imao sam puno planova.
Bog: Stvarno mi je žao, ali vreme je da krenemo.
Čovek: Šta imaš u tom koferu?
Bog: Ono što ti pripada.
Čovek: Ono što mi pripada? Misliš, moje stvari, odeću, novac…
Bog: Te stvari nikada nisu bile tvoje, one pripadaju Zemlji.
Čovek: Jesu li to moja sećanja?
Bog: Ne, ona pripadaju Vremenu.
Čovek: Jesu li to moji talenti?
Bog: Ne. Oni pripadaju Okolnostima.
Čovek: Jesu li to moji prijatelji i porodica?
Bog: Ne sine. Oni pripadaju Putu kojim si išao.
Čovek: Jesu to moja žena i deca?
Bog: Ne. Oni pripadaju tvom Srcu.
Čovek: Onda to mora biti moje telo.
Bog: Ne. Ne. Ono pripada Prašini.
Čovek: Onda to sigurno mora biti moja Duša!
Bog: Grešiš sine. Tvoja Duša pripada meni.
Čovek suznih očiju i sa strahom uze kofer iz Božje ruke i otvori ga. PRAZAN!! Slomljenog srca i uz suze koje su se slivale niz njegove obraze, Čovek upita Boga.
Čovek: Nikada ništa nije bilo moje?
Bog: Tako je. Nikada ništa nisi imao.
Čovek: Pa onda? Šta je bilo moje?
Bog: Tvoji TRENUCI. Svaki trenutak koji si živeo bio je tvoj.
Trenuci su ti koji čine život.
Nekada uspemo da ih budemo svesni i da ih do maksimuma iskoristimo. Nekada ih proživljavamo, a da ni ne znamo šta nam se to dešava. A često ih i propustimo, jer vodimo užurbane živote.
Težite da što više živite trenutke kojima se svesno i nestrpljivo prepuštate. Što manje sebi prebacujte što ste neke trenutke možda propustili. To je neminovno. Umesto tog žaljenja probajte da zaključite šta je to što treba da uradite pa da ih sledeći put oberučke prihvatite i maksimalno im se posvetite.
Ne žudite za tuđim trenucima. Živite vaše!
Budite zahvalni na njima, jer puno je ljudi koji bi voleli da budu na vašem mestu.
I beležite ih. Fotoaparatom, olovkom, u glavi ili u srcu.
Jednoga dana oni će biti ono jedino što vam je ostalo. Gledajte zato da ih imate što više. Samo tako ćete ovaj svet napustiti kao bogat čovek!
Izvor: aleksandrabirta.com