Tebi…
Rekoh ti, šapatom dok smo se probijali kroz gužvu, nisam ja ovo birala… Nisi ništa rekao.. Sigurna sam da ni ti ne bi mene “izabrao” hladne glave..Uostalom ti ne biraš, ti osvajaš i nosiš sve pred sobom kao bujica… Kontrolisano a opet snažno… Uzimaš što ti se prohtije… Može ti se… Otkud onda ti i ja u ovoj priči… Kažem priči, jer ovo i jeste i nije odnos. Ovo je vrtlog koji drobi i mješa spojivo sa nespojivim, želju, strast, krivicu, naklonost, prijateljstvo. Sudar dva svijeta toliko različita da boli i toliko sljepljena kao znojem jedan uz drugi da čudi..
Bilo je prirodno i lako pozvati te na piće, nakon što su nam se putevi onako nesvakidašnje upleli one noći. Pitala sam te, iako nikada prije moje oči nisu odmarale na tvom licu: ” Sta mi to gledamo večeras”? Čitao si mi iz afise kao da je to najnormalnija stvar na svijetu i moj svjet je stao za trenutak. Um mi je ne htijući počeo da primjećuje obim tvojih mišica, tkaninu tamnog odjela koja je prekrivala jedva kontrolisanu snagu..kao u “slow motionu”… To što su nam stolice bile te večeri jedna do druge… neko bi nazvao slučajnošcu… Mi eto nismo…
Poslije me šeretski zapitkuješ koliko ostajem u svom gradu i kad se vraćam tamo gdje moram i još se smiješ i kažeš zašto ti se nisam prije javila. Ja pričalica, prvi put zamuckujem nikako da dovršim rečenicu… trebalo bi da je obrnuto jer iskustvo je na mojoj strani..Ništa nije od pomoći..crvenim dok odgovaram… Brbljam besmislice a ti me gledaš kao što se gledaju djeca… Blago i s odobravanjem… Htjela bih da iznajmim stan mali kao kutija u tvojim očima.. Toliko je toplo i sigurno tu kod tebe… Ali slutim da je gužva i da ću se morati sakriti ispod tvog snažnog pazuha… Da me ne vide… Jer nije primjereno… Gledaš me blago sa jedine fotografije koju imam a i nju sam ” ukrala”. Pišeš kratko i rijetko… Svejedno radujem se kao malo štene i radim ono sto najbolje znam… Čekam.
Šta sam ja tebi… Skupljam snagu brojeći dane do nekog sljedećeg susreta… Šta sam ja tebi… pitaću te… Muklo iz stomaka očima ne ispuštajući glasa od sebe.
Svedena na meso,
načinom na koji sebe štitiš od sebe,
epitetom masnim zakićena
koji mi pristaje kao rukavica striptizeti,
igram našu igru…
Pristajem biti pripitomljena zvjerčica
u tvom malom šarenom zvjerinjaku…
Poslije me dugo po nozdrvama
udaraju valovi onog tvog mirisa
od kojeg mi slabine danima podrhtavaju..
Šta si ti meni i ko sam ja tebi?
Virdžinija